Zagreb, 17. 8. 2022. – Osvrt na koncert Matije Dedića, održanog u Klovićevim dvorima povodom sedme obljetnice smrti Arsena Dedića (8. 7. 1938. – 17. 8. 2015.)

Prošlo je 7 godina otkako nas je Arsen Dedić napustio i 7 godina otkako je album Matija svira Arsena ugledao svjetlo dana. Od onda čekam priliku da uživo čujem Matiju Dedića kako svira u spomen ocu jer materijal koji se nalazi na albumu, nosi ne samo veliku stvaralačku težinu, nego i emotivnu. To čekanje je potrajalo jer sam sve prethodne prilike tj. koncerte igrom nesretnih okolnosti propustio, ali napokon je došao trenutak da mi se ta dugogodišnja želja ostvari.

Amigo, dugih sedam godina… Matija svira Arsena, nešto je drugačije koncipiran koncert i moglo bi se slobodno reći da kombinira kazališne elemente s glazbenim. Naime, uvodni dio koncerta bio je svojevrstan hommage, privatno pismo Gorana Matovića, scenarista, glumca i redatelja, naslovljeno dugogodišnjem prijatelju i suradniku Arsenu Dediću. 20-minutni uvod završio je scenskim recitalom čuvene Arsenove pjesme, Ne daj se, Ines.

Nakon toga na pozornicu je izašao Matija Dedić, skromno pozdravio publiku, sjeo za klavir, duboko udahnuo, bacio pogled u vis, spustio prste na tipke klavira i krenuo odavati počast Arsenu. Sljedećih sat i pol, koliko je otprilike Matija svirao, slušali smo vrhunske interpretacije i famozne bravure na klaviru.

Naravno, većina kompozicija djela su Arsena Dedića, izuzev jedne, one koju je Matija Dedić sam napisao i posvetio pokojnom ocu, a nalazi na Matijinom posljednjem albumu, Influences (Alliance records, 2019.).

Koncert je krenuo trima, dobro poznatim kompozicijama, Glembajevi, Ni ti ni ja, U registraturi i do kraja nastavio također poznatim naslovima poput Kuća pored mora, Dida moj, Razgovor s konobarom, Ne plači i ostalim.

Ako je netko te večeri pomislio kako će slušati revijalni lirski koncert, sasvim je sigurno smetnuo s uma da pred sobom ima punokrvnog jazz glazbenika. Lakoća kojom svira i kojom u kompozicije unosi improvizacijske elemente, zaokružuje cjelinu i ističe Matiju Dedića kao jednog od najboljih jazz klavirista na ovim prostorima i šire.

Uz neosporan utjecaj Keitha Jarretta i povremeno ubacivanje nota kakve možemo čuti na Jarrettovom kultnom albumu, The Köln Concert, Matija sjajno spaja Arsenovu stvaralačku genijalnost s vlastitim izražajem. Uživao sam slušajući lepršavost u svirci, izvrsnu povezanost nota i jasnu predodžbu o tome kako oblikovati kompoziciju te joj dati dramaturgiju i energiju, bila ona snažna ili suptilna.

Zanimljiv trenutak koncerta dogodio se kada je netko iz dubine publike, u pauzi između dvije kompozicije, povikao Matiji da isključi mikrofone i zvučnike. Još je dodao kako Arsen nije stvarao pjesme i kompozicije da bi se slušale u ovakvoj prilici na zvučnicima. Drugim riječima, gospodin je želio u nastavku slušati neamplificirani koncert. Dam se kladiti da je u pitanju neki razmaženi audiofil. Svašta si ljudi dozvoljavaju pa tako da i prekinu koncert iz potpuno sebičnih razloga.

Matija je odlično reagirao pa rekao da to nije do njega (što je točno), nasmijao se i istom tom gospodinu rekao da će za ovo prekidanje koncerta snositi blage posljedice. Okrenuo se klaviru i nastavio svirati, no na samom početku pobjegao mu je smijeh na lice, vrlo vjerojatno ne vjerujući što je upravo doživio. Taj isti smijeh mogao se čuti u publici, doduše vrlo kratko, ali dovoljno dugo da ovome do kraja koncerata više ne padne na pamet još kakva genijalna ideja.

A kad smo već kod razglasa, odnosno zvuka kojeg smo slušali, mogu samo reći da je bio izvanserijski. Kao prvo, Yamahin klavir je zvučao maestralno. Kako sam sjedio u prvom redu, na nekih 5 metara od Matije i klavira, zaista sam mogao steći dobar uvid u zvuk klavira. Tom zvuku pridonio je i dobar akustički prostor, odnosno atrij Galerije Klovićevi dvori. Dodajte k tome do posljednjeg mjesta ispunjen prostor i ljude koji se ponašaju kao absorber zvuka, dobit ćete izvrsne akustičke uvjete. Okolni zidovi dat će eho u optimalnoj mjeri, tek toliko da zvuk klavira učine još življim. Što se tiče razglasa, bio je minimalan i vrlo dobro pogođen.

Odličan prostor, odličan zvuk i naravno, odlična glazba i glazbenik, bili su sastojci koji su stvorili vrhunski kulturni događaj. Sad mi nije žao svih onih propuštenih prilika jer sam ovu iskoristio na najbolji mogući način. Jasno, to ne znači da neću ponovno gledati gdje Matija Dedić ima neki sljedeći nastup, solo, kao gost, s kvartetom ili u nekoj četvrtoj varijanti. Uvjeren sam da će se svaka isplatiti.