Zagreb, 12.3.2015. - Klub Močvara.

Sinoć je u zagrebačkom Klubu Močvara, u sklopu programa Začarana močvara, održan koncert češke glazbenice Ive Bittove. Ono što sam među stotinjak posjetitelja vidio i čuo, pamtit ću kao nadrealni spoj tjelesnog i materijalnog. Bio je to jedan od najboljih koncerata na kojem sam prisustvovao posljednjih godina.

S obzirom na to da sam propustio prošlogodišnji nastup Ive Bittove u Mariboru, za ovaj sam se koncert pripremio danima unaprijed, odnosno podredio mu svoje obaveze. U glazbu i glas Ive Bittove zaljubio sam se sasvim slučajno, naletivši na album Fragments (2013., ECM Records – 2275) i od tada razmišljam o tome kako bih volio čuti taj izvanserijski glas uživo. Štoviše, kompoziciju Fragment I s navedenog albuma često koristim kao referencu dobro snimljenog vokala i gotovo je nezaobilazan materijal kada evaluiram neku HIFI komponentu ili cjelovit sustav.

No HIFI na stranu, sinoć sam slušao nevjerojatan raspon glasa koji se rastezao u beskonačne slojeve. Svaki od njih bio je savršeno ispunjen bojama i tonovima. Iva Bittová je pokazala kako može s glasom raditi što god poželi uz nevjerojatnu kontrolu. Iz najtiših dijelova, gotovo uhu nečujnih, prelazila je u gromoglasne povike koji su doslovno parali koncertni prostor.

Takvo poigravanje, uz sjajnu mimiku i interakciju, izazvalo je zavlačenje u najdublje dijelove posjetitelja, izazivajući pritom duboku emotivnu senzaciju. Jedinstvena tehnika pjevanja u spoju s tradicionalnim istočnoeuropskim napjevima, uvelike je podsjećala na putovanje nepoznatim područjima izgubljenim u vremenu.

Veći dio koncerta održan je među publikom i bez amplifikacije tj. razglasa, tako da smo prisustvovali takoreći privatnom koncertu za odabrane. Igrom slučaja, sjedio sam u prvom redu gdje sam slušao glas Ive Bittove s metra udaljenosti. Jasno sam mogao vidjeti kako se unosi u svaku kompoziciju i s kakvom emocijom. Pa čak i kada je odšetala među publiku i okrenula mi leđa, mogao sam osjetiti svu energiju glasa koji je ispunjavao dvoranu.

Oduševljenje publike moglo se vidjeti gdje god da sam se okrenuo. Osmijeh na licima u jednom i ozbiljnost pogleda u drugom trenutku, jasno su govorili da Iva Bittová vodi razgovor sa svima koji su te večeri odlučili zauzeti jedno od malobrojnih i do kraja ispunjenih mjesta Kluba Močvara.

Posebno sam ostao frapiran trenucima u kojima je Iva Bittová spajala glas sa zvukom violine. Na trenutke je bilo nemoguće razaznati što je glas, a što violina jer su zvučali potpuno isto. Nevjerojatno! Ovakvo što nisam nikada, nigdje vidio. Samoj violini tj. sviranju, Iva Bittová također pristupa nekonvencionalno te ju koristi kao sredstvo za postizanje posebnih efekata ili bolje rečeno elemenata kojima nadopunjava lirski izričaj.

U drugom dijelu koncerta, Ivi Bittovoj se pridružila Dunja Knebl koju je u sljedeće četiri solističke pjesme pratila kroz nenametljive glasovne i violinske improvizacije. Taj štih, dao je glazbi Dunje Knebl određenu težinu i šarm iako bih rekao da se nisu tematski idealno poklopile te večeri. Ipak je riječ o dva različita glazbena svijeta koji možda mogu dijeliti nastup, ali na konceptualno drugačiji način.

Kulminacija koncerta dogodila se pred sam kraj kada su na pozornicu izašli glazbenici i uz Ivu Bittovu pružili petnaestominutnu improvizacijsku predstavu za pamćenje. Sve je krenulo iz nepretencioznog sviranja u kojem su se glazbenici ponaosob okrenuli svojim instrumentima da bi se u sljedećem trenutku spojili u vatromet međusobno savršeno izbalansiranih tonova.

Naravno, za mene osobno vrhunac koncerta predstavlja izvođenje ranije spomenute kompozicije, Fragment I, kada naprosto nisam mogao vjerovati da je slušam uživo. Naime, nisam očekivao da će se naći na repertoaru pa je time oduševljenje bilo veće. Taj jedinstven glas u kombinaciji s kalimbom, još jednim instrumentalnim adutom Ive Bittove, vjerojatno ću pamtiti dok sam živ.

Koncert je trajao nešto više od sat i petnaest minuta, puno prekratko za moj nezasitni apetit izazvan glazbom Ive Bittove. Ne znam kada i gdje će Iva Bittová ponovno nastupati, ali sam siguran da ako će se ponovno prilika ukazati, zgrabit ću je objeručke. Isto i vama preporučujem. U međuvremenu mi ostaje ovaj tekst i zajednička fotografija s Ivom Bittovom kao podsjetnik na fantastičan koncert kojeg ću se još jako, jako dugo sjećati.

Na koncert sam poveo suprugu. Vjeruje mom glazbenom ukusu i hrabro me prati kad god smatram da ćemo slušati nešto što će se i njenim ušima svidjeti. Nakon koncerta me upitala, je li Iva Bittová vještica? Ostao sam zapanjen takvim pitanjem, ali sam je sa smiješkom pitao odakle takvo razmišljanje. Rekla je da su joj se oči na trenutke ispunile suzama iako to nije htjela. Rekla je da joj se Iva Bittová uvukla u tijelo, a da to nije očekivala. I dok smo mi platiti kako bismo ušli u svijet Ive Bittove, on je ušla u naš bez ikakve karte. Besplatno i zauvijek.