Društvene mreže na dnevnoj bazi izbacuju tone i tone smeća na svim mogućim platformama. To je činjenica, realnost i ništa novo. Međutim u svemu tome, paradoksalno i zapravo fascinantno, društvene mreže ostavljaju dojam ekološki osviještene pojave pa to golemo smeće razvrstavaju. Veći dio biva zaboravljen i toliko duboko zakopan da će ga tek rijetki naći, dok određeni, valjda nekim algoritmom prepoznat kao “bio” ili “eko” smeće, postane mega popularan, odnosno viralan, pa pokupi milijune pregleda i lajkova.
Na svu sreću, društvene mreže mogu biti izvor i kvalitetnog sadržaja te pružiti uvid u nešto što mnogi ne bi ni znali da postoji da nema istih tih društvenih mreža. Nažalost, takav se sadržaj često površno usvaja jer tek rijetki idu za time da dublje zagrebu pa otkriju i saznaju što ga suštinski čini kvalitetnim i vrijednim.
Konkretan primjer je nedavno održan koncert Roberta Glaspera u Parizu (Robert Glasper in Paris), preciznije 26. lipnja u “Fondation Louis Vuitton” (FLV) kulturnom centru i muzeju umjetnosti. FLV je izgrađen i za javnost službeno otvoren krajem 2014. godine. Iza projekta stoji Frank Gehry, kanadsko-američki arhitekt, jedan od najboljih i najcjenjenijih arhitekata svih vremena.
Fondation Louis Vuitton Paris – Foto: Mathias Reding (Pexels)
To, što je inače Frank Gehry moj omiljeni arhitekt, baš kao što su i Frank Lloyd Wright, Zaha Hadid i Le Corbusier, potpuno je nevažno koliko je povijesno važno Garyjevo arhitektonsko nasljeđe. Za kraću referencu, navest ću Guggenheim muzej u Bilbau, Beekman Tower u New Yorku i Dancing House u Pragu, zgradu poznatiju kao Ginger i Fred. Službeno otvaranje njegovog posljednjeg remek-djela, Guggenheim muzej u Abu Dhabiju, nažalost Frank Gehry neće doživjeti. Preminuo je krajem prošle godine, a muzej nakon debelih probijanja rokova i utučenih nevjerojatnih milijardu dolara (!) u cijeli projekt, javnosti otvara vrata krajem ove godine.
No, vratimo se Parizu, koncertu, Glasperu i površnosti društvenih mreža. Od cijelog tog nastupa, za kojeg bih bubreg dao da sam ga mogao vidjeti i čuti uživo, društvene mreže izdvojile su tek jedan segment. Prokletinja točno zna da je dovoljna minuta, emotivno potkapacitirana masa i mainstream glazbeni uzorak za stvaranje viralnog sadržaja.
Je, neosporno je da je taj, koliko god bio krnji uzorak, za današnje standarde zaista kvalitetan. Svi su pali na Glasperove suze, svi su se naježili, svi su komentirali kako ništa u srce i dušu ne dira kao glazba i kako je Radioheadova stvar nenadjebiva. Svi su taj komadić šerali gdje god su stigli pa sad broji, pitaj boga koliko milijuna pregleda i lajkova.
View this post on Instagram
A cijeli koncert, koji se na YouTubeu nalazi u dva dijela, pogledalo je oko 54.000 korisnika i vrlo je upitno jesu li ga cijelog pogledali tj. oba dijela. Dajem desno uho ako ga je od tih 54.000 pogledalo 5.000. Da stvar bude gora, prilično sam uvjeren kako uopće ne postoji osjećaj da se negledanjem cijelog koncerta nešto važno propušta, a još je manje prisutna percepcija o tome kako je pravo čudo što ti videi do danas nisu uklonjeni s YouTubea.
Naime, pravo na distribuciju, odnosno javno prikazivanje snimke koncerta nosi medici.tv streaming platforma. Da biste gledali i slušali “Robert Glasper in Paris” koncert, u 4K rezoluciji i (vrlo vjerojatno) najboljem mp3 zvuku, morate se pretplatiti; 100 baksi godišnje ili 15 mjesečno. Dakle – plati pa gledaj.
Ovo što je trenutačno dostupno na YouTubeu, daleko je slabije video i audio kvalitete, ali dovoljne da steknete dojam kakav je Glasper održao koncert i zašto se publika može smatrati privilegiranom.
A sad par rečenica o glazbi Roberta Glaspera i što se ustvari dogodilo na pariškom koncertu. Prvenstveno valja uzeti u obzir kako je riječ o fusion glazbi jer Glasper svojim opusom spaja više žanrova. Iako se jazz nameće kao primaran, često je kombinacija hip-hopa, R&B-ja pa čak i soula. Tome u prilog idu višestruke dodijeljene Grammy Awards nagrade u kategoriji R&B najboljeg albuma, nastupa i pjesme. Inače, što se tiče samih Grammy Awards nagrada, Glasper ih ima 5 dobivenih iz ukupno 11 nominacija.
Ali ajde de, lako za Grammy, ono što milijuni ne znaju, a o kojima sam ranije pisao, jest da je Glasper još 2007. godine na svom albumu “In my element”, objavljenom pod Blue Note etiketom, u jednoj kompoziciji spojio “Maiden Voyage”, Herbieja Hancocka iz 1965. i “Everything in its right place”, Radioheada iz 2000.
No za takve taj podatak, ne samo da je nepoznat, baš kako i glazba Roberta Glaspera, nego i potpuno van fokusa jer se nisu odmakli od mainstream glazbe, a htjeli si priznati ili ne – Radiohead je upravo to.
Ovako ili onako, u Parizu se interpretacija “Everything in its right place” pretvorila u te famozne suze koje su svi šerali i na koje su pali, a da pojma nemaju što ih je potaknulo da se spuste niz Glasparovo lice. Bio je to trenutak u kojem je Glasper odao počast i s tugom ispoljio sjećanje na Caseyja Benjamina, preminulog 2024. godine.
Kao član Robert Glasper Experiment sastava, Benjamin je dobitnik Grammyja za “Black Radio” album u kategoriji R&B-ja. Međutim, Glasper i Benjamin bili su daleko više od glazbenih suradnika i to je ono što čini taj trenutak u Parizu toliko emotivno snažan.
Završit ću ovaj tekst željom i nadanjem, da kada se sljedeći put ovakvo što pojavi na društvenim mrežama, nađu korisnici koji će htjeti sagledati širu sliku pa ono na što su već emotivno kliknuli i lajkali, dubljom analizom kliknu i lajkaju još jače.
Super ! :-)
Hvala, Janez!
Komentar vrijedan pažnje.
Hvala autoru.
Hvala Vama na čitanju. Srdačan pozdrav!