Nikada neću zaboraviti dan kada je i mene, pred nekih 25 godina, zgrabila pandemija i kada sam se vrlo brzo suočio s činjenicom da bolesti nema lijeka. Do tada je već bilo zaraženo na desetine milijuna ljudi širom svijeta, a žarišta su se uglavnom nalazila u državama gdje se proizvode zvučnici, pojačala, CD playeri, gramofoni i audio kabeli. Da stvar bude gora, virus je do danas mutirao tako da sad danak uzimaju i DAC-ovi, streameri i glazbeni serveri, a nova laboratorijska testiranja pokazuju kako čak i bežične slušalice predstavljaju ozbiljnu prijetnju.

Ja sam onomad virus popušio u Zagrebu, točnije u Sonus artu gdje sad kupio JM Lab Chorus 706 zvučnike uvezene iz Francuske.

Izliječen još uvijek nisam i kako stvari stoje, nema mi spasa. S druge strane, i koliko god to čudno zvučalo – ne želim se spasiti, odnosno izliječiti. Stvar je u tome što mi je ta bolest donijela sve samo ne osjećaj da sam klinički izgubljen slučaj. Naprotiv, pomogla mi je da dodatno razvijem osjetilo sluha, prigrlim svu ljepotu zvuka i snažnije je povežem s ljubavi prema glazbi.

No ima tu nešto još vrjednije. U tih 25 i kusur godina terapije, upoznao sam mnoge pacijente istovjetne dijagnoze, inače u stručnoj literaturi opisane kao – audiofili. Bilo ih je svakakvih.

S nekima sam izbjegavao kontakt, dok sam s drugima rado dijelio istu sudbinu, puno od njih naučio i generalno u njihovom društvu provodio kvalitetno vrijeme.

E, sad… Nadam se da ovaj uvodni dio nećete shvatiti preozbiljno te da nećete – “virus”, “bolest”, “terapija” i “pacijenti”, staviti u kontekst nečega čime bih audiofile etiketirao ili im se rugao. Daleko od toga. Konačno, i ja sam audiofil i sretan sam da to mogu s ponosom napisati.

Međutim, vjerujem da ćete se složiti sa mnom i činjenicom kako nisu svi audiofili isti. U svijetu beskonačnog traženja “svetog grala” visoko vjernog zvuka, svatko ima svoj put, svoju mapu kojom se koristi ne bi li stigao do tog cilja.

Nažalost, na tom križarskom pohodu postoje ljudi koji krivim pristupom, neznanjem i neiskustvom, a posebice nametanjem osobnih stavova, u očima “normalnog svijeta” stvaraju devijantnu sliku o samim audiofilima.

Zahvaljujući takvima, ljudi nas često doživljavaju kao neke frikove, kretene koji iracionalno troše sulude novce. Umjesto da si kupimo auto ko sav normalan svijet, mi za istu lovu kupujemo tamo nekakve zvučnike i pojačala koja na kraju dana bez veze čube u dnevnom boravku. Mi smo “zlatouhi” jer u snimci čujemo kako trava raste ili sunce izlazi. Za tu smo “supermoć” spremni biti kruha gladni jer bogatstvo nalazimo u nakrcanoj audio opremi. Posljedično se ne treba čuditi što nas uspoređuju sa sektašima.

Sva sreća pa me osobno za sve te, koje stvaraju takvu sliku o meni kao audiofilu, baš kao i za sve one koji ju prihvaćaju, boli ona stvar.

Radije sam se okretao, i još uvijek se okrećem, audiofilima kojima HIFI nije svrha sama po sebi, koji prvenstveno cijene i gaje ljubav prema glazbi, a tek onda idu za time da uz pomoć tehnike glazbu slušaju i dožive na najbolji mogući način u svom domu. Audiofilima koji odlaze na koncerte, slušaju glazbu uživo i koji imaju jasnu predodžbu o tome kako pojedini instrumenti ili vokali u prirodnom okruženju zvuče. Imaju znanje o povijesti glazbe, epohama, stilovima i žanrovima, pročitali su hrpu biografija, što skladatelja, što izvođača, stotine glazbenih kritika i recenzija. Audiofilima koje zanima kada je, gdje, kako i zašto nastalo neko određeno djelo, album ili skladba.

Zahvaljujući druženju upravo s takvim ljudima, iskonskim audiofilima, naučio sam kako glazbu još više cijeniti i u njoj uživati. Emotivni doživljaj mi nije nikad nedostajao. Ko pubertetlija sam znao zbog neke pjesme podjednako plakati, i u Yugu 45 s auto kazićem od 30 maraka, i na plaži uz Panasonic boombox s Croatia amerikankama. Suzu sam pustio i kada sam prvi put slušao Kelnski koncert Keitha Jarretta s pitaj boga koliko puta presnimljene TDK kazete. 

No tek kada sam ozbiljnije ušao u svijet HIFI-ja i uz pomoć iskusnih audiofila sve više i više shvaćao koliko je kvaliteta reproduciranog zvuka zapravo važna za dublji i smisleniji doživljaj glazbe, bez imalo susprezanja i lažne skromnost mogu reći da se danas osjećam privilegiranim što mi je pruženo takvo bogatstvo.

S godinama sam naučio i to da glazbu ne čine samo autori, odnosno kompozitori, tekstopisci ili izvođači. Ne čine je nečija akademska ili samouka izobrazba, vještina ili talent. Cjelovitom je čine i pozadinske priče, ljudske sudbine i karakteri, uvodni tekstovi albuma kao i likovna rješenja omota.

S druge strane, one tehničke, glazbu cjelovitom čine i različiti audio formati, analogni i digitalni, snimateljske tehnike i oprema, obrada i produkcija snimljenog materijala te ljudi koji su vezani uz taj dio. Dakle, i reproducirana glazba kao takva, iz moje perspektive, neodvojivi je dio cjeline o kojoj govorim, a dodatno je HIFI je taj koji zatvara puni krug i glazbu u mom svijetu čini kompletnom.

To što HIFI za sobom povlači kupovinu kojekakvih uređaja, slaganje sustava, teglenje ovakvih i onakvih zvučnika, preštekavanja kabela, preslušavanje i uspoređivanje svih mogućih dostupnih snimaka jednog te istog albuma, izdanih na mainstream pločama i CD-ima za 15 eura i onim audiofilskim za 150 eura, nije za osudu ako u svemu tome postoji jasna vizija što se želi postići.

Ako audiofil ima sve ono vrijedno o čemu sam ranije pisao, svaka zamjena, kupovina ili nadogradnja sustava ima smisla. Pokaže li se neki novi kabel kao nešto što je audiofilu približilo i pružilo vjeran zvuk, primjerice violine, a violina se uživo naslušao u stotinu različitih prilika, od prosjaka u pothodniku, Roma na svadbama, virtuoza u koncertnim dvoranama, čuo je violinu od par stotina eura iz Muzičke naklade pa do Amatija i Strada od nekoliko milijuna eura, onda nije važno je li taj kabel izrađen od bakrenih ili srebrnih vodiča, vrijedi li 100 ili 5000 eura. Tom audiofilu vrijedi sve jer zna kakvog je violina zvuka i sve se svodi na jedno pitanje – može li si taj kabel priuštiti ili ne? Isto vrijedi i za sve ostale karike u HIFI lancu.

Ne vidim opravdani razlog zašto neki audiofil ne bi išao za time, a pogotovo ako raspolaže većim budžetom, da istražuje i teži k boljim i kvalitetnijim komponentama kojima će postići što vjerniji zvuk u svoja četiri zida? Valja uzeti u obzir da među takvim audiofilima postoje i oni koji su tom sportu posvetili takoreći čitav svoj život i imaju duži HIFI staž od nečijeg radnog.   

Jedan takav je Zlatko Bukovac o kojem ovdje pišem s osobitim zadovoljstvom. Naše poznanstvo nije od jučer, naprotiv, unazad desetak i više godina susretali smo se više puta u različitim prilikama. Od mnogih audio prezentacija domaćih distributora audio opreme, preko TOO LOUD FESTA i HIFI sajmova od Zagreba do Münchena pa sve do neobaveznih druženja sa zajedničkim poznanicima i prijateljima iz istog miljea.

Međutim, prisnije upoznavanje ostvarili smo kada me je Zlatko pozvao u svoj dom na slušanje njegovog HIFI sustava. Bilo je to otprilike pred nekih godinu i pol dana, tu negdje, ne mogu sa sigurnošću reći. Ono što pak mogu, jest da sam već tada unaprijed znao da me čeka ozbiljan HIFI. Naime, iz ranijih susreta i razgovora Zlatko mi je znao pričati o tome što trenutačno doma ima, što je imao ili što mu novo dolazi na slušanje. Uglavnom su u pitanju bile komponente, čak nužno ni toliko skupocjene, koliko šmekerski odabrane.

S obzirom na to da se u tim razgovorima pričalo o svakakvim uređajima i brendovima, novim i starim, bilo mi je jasno da je kroz Zlatkovu sobu prošlo više komponenti kakve prosječan audiofil, ne da nikad neće čuti, nego ih nikad neće ni vidjeti. Ruku na srce, dobrim dijelom nisam ni ja tu izuzet, a da stvar bude zanimljivija, nakon svih tih razgovora na kraju nisam imao neku konkretniju predodžbu kako Zlatkov sustav uopće izgleda i od čega je složen.  

A onda kada sam tog dana prvi put došao u Zlatkovu kuću i s vrata sobe, izdvojene samo za slušanje glazbe, ugledao Sonus faber Il Cremonese zvučnike, moram priznati da sam ostao prilično iznenađen. Ne zato što je riječ o izuzetno skupim zvučnicima, nego što takvi zvučnici prvenstveno traže ozbiljne akustične uvjete, a zatim i isti takav ostatak sustava.

Il Cremonese spadaju u kategoriju, ne samo jednih od trenutačno najboljih dostupnih zvučnika na tržištu, nego i općenito u vrhunac današnje audio industrije. Na stranu sviđa li se nekome zvuk Sonus fabera, ovog ili onog modela, bi li iste novce dao za zvučnike nekog drugog proizvođača, činjenica je kako su Il Cremonese zvučnici sposobni reproducirati zvuk takoreći bez ograničenja.

A da bi takvo što dokazali, moraju se naći u najboljim mogućim uvjetima jer će u protivnom nemilosrdno vlasnika kazniti i jasno mu dati do znanja da ih ne zaslužuje. Na svu sreću, kod Zlatka nije takav slučaj i zvučnici su za početak smješteni u prostoriju od cca 40 kvadrata. Prostorija je većim dijelom akustički tretirana, a dodatno na ruku idu i preko cijelog stražnjeg zida ugrađene police s knjigama i pločama koje su preuzele difuzijska i apsorpcijska svojstva. Da prostorija nema akustičkih anomalija, najbolje dokazuje izostanak bilo kakvih zvučnih ekscesa kroz cijeli frekvencijski opseg pa čak i na vrlo velikim glasnoćama. Pozornica je čvrsta, precizna i slojevita. U klimaksima složenih orkestralnih djela, nema urušavanja slike ili gubitka fokusa. Ovo ću nešto kasnije konkretnim primjerom potkrijepiti.

U međuvremenu ću istaknuti kako ostvareni akustički uvjeti nose ogromnu vrijednost i u sposobnosti da zvučnike učine “nevidljivima” tokom reprodukcije. A pred očima izgubiti zvučnike, posebice ovakve grdosije, de facto znači da između vas i glazbe nema prepreke.

Što se tiče ostatka sustava, osvrnut ću se na onaj iz drugog susreta. Zvučnici su ostali isti, ali su sada bili spojeni na Karan Acoustics Master Collection POWERa mono pojačala u kombinaciji s NAT Symmetrical cijevnim pretpojačalom, Metronome Technologie AQWO SACD playerom/DAC-om i Intel NUC/Roon streamerom kao digitalnim izvorima i Rega RP8 gramofonom i Rega phonom kao analognim izvorom.

Za ožičenje me ne pitajte jer se, najiskrenije, nisam ni trudio zapamtiti što je sve za spajanje komponenti korišteno. Ne kažem da kabeli nisu važni, naprotiv, ali ih je jednostavno bilo previše da bi ih sve memorirao. Isto tako neću nabrajati kakvih je još tu bilo uređaja, što smještenih u audio policu, pokraj nje i uz prozor. Nadam se da će fotografije u galeriji pružiti dodatan uvid. Radije u nastavku pišem o glazbi, odnosno što smo slušali.

Krenuli smo “oštro”, s Mahlerovom 5. simfonijom, točnije prvim, a potom i četvrtim stavkom. O kvaliteti snimke s CD-a mogao bih raspravljati jer se po tom pitanju uvelike uklapa u mnoga druga digitalna tj. CD izdanja nastala krajem ‘90-ih, a koja, ako mene pitate, nisu zvukovno bog zna što. I to bez obzira bila u pitanju izdanja renomiranih izdavačkih kuća poput DG-a, RCA-e, DECCA-e i ostalih. Jasno, čast izuzecima, odnosno drugim digitalnim CD izdanjima iz tog perioda.

No ako govorimo o samoj izvedbi, ova, Royal Concertgebouw orkestra pod ravnateljstvom Riccarda Chaillyja, uz izvedbu Bečke filharmonije i ravnateljstvo Leonarda Bernsteina, za mene su dvije najbolje izvedbe Mahlerove 5. simfonije.

Posebno sam guštao kada smo slušali The Royal Ballet Gala Performances, Orkestra Kraljevske opere pod ravnateljstvom Ernesta Ansermeta, kroz dva različita audio formata – analogni i digitalni. Zlatku kapa dolje jer je za ovu priliku friško načeo ploču (čime sam se osjetio počašćenim) i to ne bilo kakvu. Naime, riječ je o Analogue Productions etiketi, a što se tiče mog iskustva s audiofilskim vinil izdanjima, upravo je Analogue Productions broj 1.

Ne velim da nema još vrhunskih audiofilskih etiketa i vinil izdanja, ali generalno se s Analogue Productions nisam nikad razočarao.

Kako god, moram se pepelom posuti i iskreno reći da takav, raskošan, dinamičan, transparentan i organski zvuk nisam očekivao, bez obzira na Sonus faber, Karan Acoustics, NAT i Analogue Productions. Zapravo me šokirala Rega kao analogna integracija, dakle Rega gramofon, ručka, zvučnica i phono. Priznajem, podcijenio sam je u sklopu jednog takvog “teškog high-end HIFI” sustava jer u startu odskače cjenovnim razredom.

I upravo to, što sam ja Regu podcijenio, s druge strane uvelike govori o Zlatkovom iskustvu i znanju kako odabrati komponentu, odnosno komponente, za koje smatra da će u sustavu pružiti zvuk kakvom teži, bez obzira na cijenu.

SACD izdanje s Metronoma zvučalo je jednako impresivno i samo je još jedanput potvrdilo osobni stav. Naime, nisam isključiv pa analogni zvuk držim boljim od onog digitalnog i obrnuto. U apsolutnim kriterijima, nije uopće pitanje što je bolje jer oba izvora neupitno mogu opravdati termin “high fidelity”, koliko je pitanje percepcije i doživljaja zvuka. Teško će me netko uvjeriti da digitalna fotografija nema kvalitetu i vrijednost analogne. Na oba medija fotografije mogu biti (i jesu) vrhunske i ponovno je stvar percepcije, a ne tehničke naravi. Ovo vrijedi i za film, a mogao bih čak povući paralelu s čitanjem nekog književnog klasika u tiskanom, analognom izdanju tj. u knjizi, i digitalnom, recimo na Kindleu.

Vrhunac slušanja dogodio se kada je Zlatko odabrao 1812 Ouverturu, Tchaikovskog, u izvedbi Cincinnati Pops orkestra pod ravnateljstvom Ericha Kunzela. Ovo je išlo preko NUC streamera i Metronome DAC-a te Roona kao glazbenog servisa. Inače je riječ o legendarnom Telrac izdanju koje bi audiofili, posebno oni koji drže do sebe, morali imati u fonoteci u ovom ili onom formatu. Čak na stranu sviđa li im se Tchaikovsky i djelo kao takvo, ali Telarcova 1812 Ouvertura predstavlja ozbiljan i izuzetno zahtjevan uzorak za testiranje zvukovnih dometa vlastitog HIFI sustava, pogotovo u određenim segmentima. Vjerujem da će iskusniji audiofili znati o čemu pišem.

U mojoj se fonoteci nalazi kao hi-res audio datoteka, ali i originalno CD izdanje. A koliko je materijal zajeban, možda govori i podatak da sam ga u mnogobrojnim testiranjima zvučnika koji su prošli kroz moj sustav, svjesno izbjegavao jer nisam baš bio 100 % siguran da će ga uspješno položiti. Bilo je tu čak i straha da ih ne oštetim.

Kod Zlatka se takvo što nije dogodilo. Naprotiv, dogodila se senzacionalna glazbena predstava za pamćenje. Ne sjećam se kada sam posljednji put čuo takav autoritet u zvuku, beskompromisnu kontrolu, brzinu i dinamiku. Od početka do kraja, sve je bilo čvrsto zacementirano na svom mjestu. Nevjerojatno kako u jednom tako složenom klimaksu, kakav se nalazi u 1812 overture, nije bilo ikakvog urušavanja slike ili nerazgovijetnosti i to na “koncertnoj” glasnoći. Po završetku slušanja, došlo mi je da zaplješćem, baš kako bih zapljeskao i u koncertnoj dvorani. Jednom riječju – fantastično!

Kasnije smo prešli na “laganiji” klasičnu glazbu, potom i na jazz i rock da glazbenu seansu završili nezaobilaznim audiofilskim štivom – Stimelom, Hugha Masekele s albuma Hope. I baš ta Stimela, koliko god da su je, uvjetno rečeno, audiofili globalno isprostituirali, suštinski je izvrsna vokalno-glazbena kompozicija. Konačno, cijeli je album odličan i isto tako snimljen.

Naravno da sam i Hope i Stimelu bezbroj puta slušao. Odavno imam taj album i često sam ga koristio prilikom testiranja komponenti za recenzije objavljene na blogu. I koliko god da mi Stimela već ide na jetra, kad god ju čujem kako spada, slušam je sa zanimanjem i guštom. To se kod Zlatka dogodilo i ustvari je bila točka na “i” našeg glazbeno-audiofilskog druženja.

Sustav jest skup, jako skup, ali isto tako u potpunosti opravdava ulogu beskompromisnog alata za visoko vjernu reprodukciju snimljenog materijala, odnosno stvaranja dojma da ste živu glazbu prenijeli u svoj dom. Pojma nemam što bi tu neka druga komponenta dodala ili oduzela, primjerice Musical Fidelity AMS100 mrcina od 100 kg i snage 100 Watta po kanalu u A klasi ili zvuk s Revox C270 magnetofona te svega onoga što je ostalo sa strane. Nebitno, jer ono što je činilo sustav složenog kao takvog, takvih performansi, plod je respektabilnog iskustva i znanja, a to de facto daje pravu težinu i vrijednost – audiofilu.

A vezano uz onu violinu koju sam ranije spomenuo, odnosno zvuk violine i zdrave predodžbe kako bi ispravno morala zvučati u sustavu, još jedna stvar o kojoj valja razmisliti. U istoj se sobi nalazi pianino. Zamislite sljedeći scenarij u kojem je potpuno nevažno zna li Zlatko svirati taj klavir ili ne. Dovoljno je samo jednu tipku klavijature opaliti i taj zvuk snimiti bilo kojom tehnikom. Tko tu Zlatku može osporiti da nema konkretnu sliku o tome koliko mu je vlastiti sustav zvukom blizak onome što je “odsvirao”, odnosno koliko vjerno reproducira snimljeni materijal?

Ovo nije bilo naše posljednje naše druženje jer imamo o još puno toga kroz uši razgovarati. Kada će to biti, iskreno ne znam. Znam samo da ću gledati da svaku novu priliku iskoristim jer nije samo tu HIFI u pitanju.

Kažu da čovjek vrijedi onoliko koliko putuje svijetom. Tu ću tvrdnju parafrazirati pa na samom kraju reći – audiofil vrijedi onoliko koliko putuje zvukom.

---