Kako je MP3 ubio glazbu

Kako-je-mp3-ubio-glazbu-02-original-cb-new

Prije nego što sam počeo pisati ovaj tekst, ozbiljno sam razmišljao o tome da na blog ubacim ‘Crnu kroniku’ po uzoru na dnevne novine i portale. Ono što ćete u nastavku pročitati savršeno se uklapa u takve rubrike. Sadrži povijest nasilja, ubojstvo s predumišljajem i nemogućnost sustava da kazni zločince. Priča je tmurna i suštinski loša, a da stvar bude gora, nema sretan završetak.

Stvoren s jednim ciljem

Da biste shvatili što je, ili bolje rečeno, tko je MP3, opisat ću ga kao ubojicu s hladnim oružjem u rukama koje ubada i siječe. Svoju žrtvu u početku ne ubija, nego ostavlja živom u lokvi krvi, lišenu ekstremiteta. Pravo ubojstvo ili, bolje rečeno, genocid, dolazi tek kasnije kada se žrtve počnu brojati u milijunima.

Kako-je-mp3-ubio-glazbu-05-web

Poput ostalih zločinaca i MP3 bira žrtvu. Točno zna koga će napasti i kada. Ono što će kasnije postati očito jest, da sve žrtve imaju isto ime – Glazba. MP3 se ponaša poput pripadnika neke specijalne vojne jedinice koji iza sebe ima godine i godine obuke, terenskog iskustva i preživljavanja u nemogućim uvjetima. Zna kako će zavarati žrtvu, pridobiti pažnju i približiti joj se, da bi konačno nanio ozljede iz neposredne blizine kada to ova najmanje očekuje.

MP3 neće ništa spriječiti u ubilačkom pohodu i odvratiti mu pažnju sa žrtve. Tako je učen, treniran, tako je dizajniran i s tim ciljem je doveden na svijet. Ali, tko su ti ljudi koji su ga takvog stvorili i zašto?

Roditelji iz pakla

Zločin vuče korijene daleko u 19. stoljeće kada je američki fizičar Alfred Marshall Mayer otkrio da se zvukovi određene frekvencije mogu anulirati drugim, snažnijim ili frekvencijama posebnih karakteristika, odnosno učiniti ih nečujnima. 60-ak godina kasnije Richard Ehmer dalje proučava taj fenomen da bi ga konačno Ernst Terhardt opisao algoritmom, tzv. audio maskiranja velike preciznosti koje će kasnije postati temelj za razvoj komprimiranog audio zapisa.

U nastavku se cijela ideja zavrtjela oko telefonije i razmišljalo se o tome kako prebaciti audio zapis tj. glas na određenu udaljenost. S obzirom na to da takav paket sadrži značajnu količinu podataka koju nije baš lako u realnom vremenu obraditi i poslati u oba smjera koristeći ondašnju tehnologiju i brzine prijenosa, sažimanje, odnosno komprimiranje s gubitkom kvalitete pokazalo se kao idealno rješenje.

Kako-je-mp3-ubio-glazbu-13-web

I sve bi još možda ostalo u granicama prihvatljivog da se ranih 80-ih zločin nije preselio u laboratorije Fraunhofer instituta u Minhenu gdje ključnu ulogu preuzima dr. Karlheinz Brandenburg koji nastavlja rad na temelju dotadašnjih istraživanja i rezultata na području sažimanja podataka.

Proučavanjem psihoakustike i fenomena na koji način ljudski mozak registrira tonove frekvencijskog raspona, fokus u daljnjem istraživanju pada na glazbeni audio zapis. S obzirom na to da su se postojeći algoritmi za kompresiju podataka pokazali lošim za sažimanje glazbenih audio zapisa, pristupilo se izradi novog. Nedugo nakon toga rođen je MPEG-1 Audio Layer 3, danas poznatiji iz crnih kronika kao MP3.

Osim što su se MP3 audio zapisi brže prenosili, omogućavali su i značajnu uštedu diskovnog prostora. Ako uzmete u obzir da prosječan album CD kvalitete (16 bit/44.1 kHz) zauzima oko 700 MB čvrstog diska, a da je početkom računalne ere svaki MB na HDD-u koštao ruku i nogu te da su prva računala dolazila, gledajući iz današnje perspektive, s nezamislivom malom količinom diskovnog prostora, jasno je da za nekomprimirani audio zapis nije bilo mjesta u računalu. S druge strane, ako primjerice sažmete album u 192 kbit/s MP3, imate oko 60 MB ili manje za parkiranje na čvrsti disk.

Kako-je-mp3-ubio-glazbu-10-web

Zadovoljni ubojitim učinkom, predložena je standardizacija, odnosno obrazac po kojem će se MP3 ubuduće ponašati u svom ubilačkom pohodu. Globalnim prihvaćanjem, dato je zeleno svjetlo jednom od najvećih zločinaca u povijesti glazbe. Prva žrtva kojom je okrvavio ruke bila je Suzanne Vega s pjesmom ‘Tom’s diner’.

Sakaćenje s predumišljajem

No, ako se vratimo malo unatrag, vidjet ćemo kakvu je obuku MP3 prošao i što su ga u kampu smrti naučili. Prije svega, da odstranjuje ‘suvišne’ dijelove audio zapisa. Drugim riječima, da ga iskasapi ili kako je to sam poetski upisao na stranice vlastite rodne knjige – Ako ptica preleti ispred sunca, a vi podignete pogled, vidjet ćete u trenutku samo blještavilo sunca, ali i ne i pticu jer je intenzitet sunčevog svjetla prekrio (maskirao) pticu. Stoga, kada biste sve to kamerom snimali, čemu u konačnici trošiti diskovni prostor na nešto što se ionako ne vidi, a zauzima mjesto?

Kako-je-mp3-ubio-glazbu-06-web

Naučili su ga i to, da mimikrijom oponaša ljudsko uho te da zavara mozak prilikom procesiranja onoga što je do njega došlo. I zato ono što vrijedi za svijet prirode, vrijedi i za svijet glazbe. Ako u orkestralnom djelu opali gromoglasan timpan, zašto biste se zamarali zvukom violine koja u isto vrijeme svira, a vi ju ionako ne čujete. I ne samo violinom, nego i svih tiših instrumenata koji u tom određenom trenutku sviraju.

I zato bez milosti – ubadaj, sijeci i bacaj!

Kolateralne žrtve

MP3 može varirati veličinom tj. kvalitetom zvuka. Najbolje će proći žrtve koje će MP3 spremiti u maksimalno veliku 320 kbps datoteku jer će im najmanje toga odrezati, dok će one spremljene u 64 kbps ili manje tražiti da im skratite muke jer naprosto ne mogu izdržati bol.

Što se tu zapravo događa? Što je stupanj kompresije veći, time je audio zapis manji i zauzima manje mjesta, ali zato i kvaliteta zvuka osjetno pada. Da bi postigao veći stupanj kompresije, MP3 mora izbaciti iz zapisa dodatne informacije. E sad tu već nisu u pitanju samo dijelovi koje mi navodno ne čujemo jer su maskirani, nego i oni koje čujemo, ali nisu toliko ‘važni’ jer su usko vezani uz ove odrezane. To su kolateralne žrtve kojima svake godine u čast, na dan Svih Svetih, zapalim svijeću na Mirogoju.

Kako-je-mp3-ubio-glazbu-03-web

Sudionici u zločinu

Možda bi zločinac odavno bio uhvaćen i stavljen u tamnicu gdje bi polako, ali sigurno dočekao svoj kraj da nije imao sudionike. Ne samo da su mu dali oružje u ruke, nego su mu omogućili da lakše pronađe žrtve. Znali su da je Fraunhofer institut podbacio programirajući prvi MP3 player, stoga su angažirali Tomislava Uzelca koji je posebno za MP3 kreirao malokalibarsko oružje pod nazivom AMP.

Uzelac je jedne večeri nestao s internetske scene pod čudnim okolnostima. Brigu oko MP3-ja preuzima dvojac Justin Frankel i Dmitry Boldyrev koji su nazivu AMP dodali Win (Windows) te tako stvorili WINAMP player. S obzirom na to da je kroz najpopularniji operativi sistem na svijetu svima bio dostupan, genocid je mogao početi.

Oteto – prokleto!

MP3 u svom obliku izostavlja informacije i čini glazbeni zapis nepotpunim. Često ga volim usporediti s čitanjem knjige kojoj nedostaju stranice. Zamislite da čitate neko kapitalno djelo koje je obilježilo književnu povijest i da u toj knjizi od 500-tinjak stranica nedostaje jedno 30-ak stranica na različitim mjestima. Pročitat ćete knjigu i siguran sam da ćete povezati sadržaj od prve do zadnje stranice i shvatit ćete o čemu se radi, ali hoćete li na kraju moći reći da ste ju zaista pročitali?

Slična stvar je i s glazbom, recimo, Mahlerovom 5 simfonijom. S MP3 audio zapisom bit ćete lišeni dijela dinamike, detalja, timbralne uvjerljivosti instrumenata, itd. Možda ćete se rasplakati slušajući MP3 zapis jer vam je Adagietto 4. stavka taknuo dušu, ali nikad nećete saznati koliko se zaista duboko mogao usaditi u vaše osjećaje. Nećete čuti svu ljepotu zvuka koja nas okružuje jer vam je netko, u ovom slučaju MP3, oteo sve one finese koje se u glazbenom zapisu nalaze. Učinio je to pod izgovorom da je to jedini način da odraslu glazbu spremi u dječji lijes.

Kako-je-mp3-ubio-glazbu-11-web

Masovne grobnice

Najveći problem vidim u tome što se milijuni ljudi zadovoljavaju kvalitetom zvuka kakav pruža MP3. Prihvatili su ga zdravo za gotovo i uopće ne razmišljaju o tome treba li im nešto bolje i ne pitaju se propuštaju li nešto važno slušajući ga.

Osim toga, velik broj žrtava uopće nema predodžbu kako pojedini instrumenti u prirodi zvuče, jednostavno nemaju dovoljno slušnog iskustva i nemaju zdravu referencu pa se samim time ni ne mogu naći u poziciji da ocijene zvuk lošim ili dobrim. Bas i visoki tonovi su prvo što većina u zvuku primijeti, nesvjesni činjenice da je upravo u srednjetonskom području ljudsko uho najosjetljivije. Naravno, ovo prvo zvuči atraktivnije stoga su se tome mahom okrenule izdavačke kuće i u nepisanom dogovoru s proizvođačima slušalica preuzele ulogu kopača masovnih grobnica u koje će MP3 baciti svoje žrtve.

Užasavajuća istina je i ta, da su mnogi glazbenici, dakle sami izvori glazbe (!), dali MP3 formatu dozvolu za ubojstvo time što su ga ponudili na svojim stranicama kroz besplatno ili jeftino preuzimanje singlova ili cjelovitih albuma bez alternative, odnosno mogućnošću biranja bolje kvalitete. Na takve gledam s posebnim upitnikom nad glavom jer pile granu na kojoj sjede i ubijaju glazbu u samom začeću. Pitam se zašto ju uopće i stvaraju.

U redu za plinsku komoru

Tragično, određeni broj na sve ovo odmahuje rukom i zaključuje da nije bitno koji je audio format u pitanju jer ionako nema adekvatnu audio opremu za kvalitetno reproduciranje. Drugim riječima, na djedovoj liniji ili sa slušalicama od 50-ak kuna, tako je svejedno što je u pitanju jer se razlika ne čuje. Tu se čak postavlja i pitanje je li bolje slušati nekomprimirani audio format (wav, flac, aiff…) na mobitelu ili MP3 na HIFI sustavu.

Kako-je-mp3-ubio-glazbu-13-original

Mogu se složiti time da će se MP3 format na dobrom HIFI sustavu bolje čuti od nekomprimiranog na zvučniku mobitela, ali se nikako ne mogu složiti s takvim pristupom slušanju glazbe. Ako nemate dobar HIFI sustav to ne znači da se trebate zadovoljiti osrednjom kvalitetom zvuka. Nemojte mi reći da nećete pojesti dobar steak ako nemate srebrni pribor za jelo.

Iz onog što imate trebali biste izvući maksimum. Imate nekomprimirani zapis u mobitelu ili na USB sticku? Pokušajte ga poslušati s boljim slušalicama od onih koje trenutno imate ili zamolite nekoga tko ima HIFI sustav da vam pusti omiljenu pjesmu. Težite tome da čujete što više, a ne što manje! Nemojte stajati u redu poput očajnika koji u daljini gleda kako gusti crni dim spalionice guta ljude ispred vas.

Na optuženičkoj klupi

Ako ste već došli do toga da imate HIFI sustav, onda ne vidim niti jedan opravdani razlog za slušanje MP3 formata tim više što danas ne znate gdje biste sa silnim diskovnim ili memorijskim prostorom računala, odnosno mobitela. Naravno, osim ako vam je zaista svejedno i razmišljali ste odustati od ovog teksta već nakon pročitanog naslova.

U redu, uvažavam činjenicu da postoji glazba koja nažalost nije dostupna u niti jednom drugom formatu. Nerijetko sam preslušavao albume koje je netko dobrom voljom prebacio s teško nabavljivih vinila u MP3 zapis i nesebično ponudio putem interneta. Međutim to su izuzeci, a ne pravilo.

Često me optužuju da elitistički gledam na glazbu. Takve optužbe za mene predstavljaju besmislicu, kategorički ih odbacujem i u njima vidim površno gledanje na činjenično stanje. Svjestan sam da dobro kodirani MP3 format (320 kbps) može zvučati dobro, štoviše zapanjujuće dobro, ali ga ne mogu prihvatiti kao konačnog jer znam da postoji bolje. To bolje ne znači da moram prodati sve što imam u životu da bih čuo. Naprotiv, košta isto koliko i MP3 ili neznatno više.

Kako-je-mp3-ubio-glazbu-14-web

Komprimirani audio zapis bez gubitaka poput FLAC formata dostojna je zamjena za MP3 i u mojim očima predstavlja super heroja u svijetu glazbe. Čuva integritet audio zapisa i ništa ne baca. Pokušajte iz nekog dobro snimljenog materijala na CD-u napraviti MP3 (recimo 128 kbps). Zatim napravite FLAC (ili WAV, AIFF, APE, odnosno bilo koji drugi nekomprimirani format). Nemojte srljati u usporedbi što se bolje čuje. Slušajte neko vrijeme jedan, zatim slušajte drugi. Nakon nekog vremena samo uho će vam reći što je bolje, prirodnije. Kada se to dogodi, ponovno napravite MP3, ali bolje kvalitete. I ponovo slušajte. Dajte sebi i glazbi vremena. Na kraju ćete suočiti najbolji 320 kbps MP3 s FLAC-om. Javite mi postoji li razlika u zvuku.

Ubojica na slobodi

MP3 će i dalje nastaviti prolijevati krv po svijetu. Trenutno ne postoji sustav koji bi ga zaustavio, ali i ono gore, nitko ga ni ne želi zaustaviti. Postao je omiljeni sado-mazo artikl ljudi koji slušaju glazbu. Horor je poprimio tolike razmjere da se čak više ni ne bira stupanj kompresije, kvalitetniji ili manje kvalitetan MP3 format – bitno je samo da je MP3. Postao je trendovska stvar i gotovo je ‘must have’ ako se sluša glazba. Na društvenim mrežama, posebice na Twitteru, masa korisnika završava svoje kratke statuse s .mp3 kao interpunkcijom, aludirajući da je u stvari ono što su napisali naslov neke pjesme. Ta perfidnost i način na koji se dokopao svojih žrtava daje MP3 formatu neograničenu moć i besmrtan život.

Što ako…

Objasnio sam kako je MP3 ubio glazbu, ali suštinski nije MP3 taj koji je nešto ubio. Mi smo. Pretvorili smo se u konzumno društvo koje nema vremena ni za što, a najmanje da spozna nešto više. Informacije se površno skupljaju i odbacujemo ono za što smatramo da nam nije potrebno, pritom ne pitajući se, da li ispravno postupamo. Ponašamo se prema glazbi kao da nije esencijalni dio svakog od nas. Ne cijenimo ju dovoljno i zato smo stvorili to što smo stvorili. Mi smo sami MP3.

Ne zavaravam se da će se ovim tekstom nešto revolucionarno dogoditi niti to očekujem. Šačica entuzijasta koji sebe nazivaju audiofilima znaju o čemu pišem i njima ovaj tekst nije ni namijenjen. Svi ostali bi možda mogli baciti pogled na drugu stranu medalje. Tamo se nalazi glazba, živa i zaštićena od kriminala i masovnih ubojica. Zar ne biste voljeli živjeti u takvom svijetu?

 

Dodatak: Tekst sam napisao u vjeri da će možda nekome tko sluša glazbu u MP3 formatu otkriti da postoji i alternativa. Bolja alternativa. Svjesno sam unio dramatiku i naglasio problematiku koristeći teške riječi. Osobe koje sam naveo u ovom tekstu nipošto ne smatram zločincima i prema njima i njihovom radu iskazujem duboko poštivanje.

46 komentara na objavi “Kako je MP3 ubio glazbu

  1. Mislim da je ključna rečenica ovog članka: “Svjestan sam da dobro kodirani MP3 format (320 kbps) može zvučati dobro, štoviše zapanjujuće dobro, ali ga ne mogu prihvatiti kao konačnog jer znam da postoji bolje.”

    A što ako ti kažem da postoji bolje i od nekomprimiranog zapisa kojeg slušaš na svojm neupitno kvalitetnom audio sustavu?

    Hoću li ja putovati u ožujku svake godine u New York, ne bi li u Beacon Theatreu čuo Allman Brotherse? Neću. Jer kada bih i imao novca za to, ne bi mi baš bilo praktično. Ja ću se zadovoljiti CD-om ili FLAC-om, netko drugi koji baš i nije veliki fan, vjerojatno će nabaviti “samo” mp3.

    Glavna prednost mp3ca je upravo praktičnost. Neupitna je činjenica da se između nečeg nekomprimiranog i komprimiranog čuje razlika, ali reći da je .mp3 ubio glazbu, otprilike mi je isto kao i tvrditi da je .jpeg ubio fotografiju. I da znam, formati nisu usporedivi (iako je .jpeg upravo to – kompresija), ali možemo isto tako onda cjepidlačiti i reći da svi moraju gledati digitalne fotografije na skupim i kalibriranim monitorima, jer jedino to nije svetogrđe poput goveđe juhice u New Delhiju.

    Ironično, i .jpeg i .mp3 su popularizirali medije za koje su namjenjeni. I ne mislim pod time na skidanje lakoprobavljivog mainstreama s interneta, već na činjenicu da je sada glazba jednostavno lakše dostupna (u krajnjoj liniji, i sam ponekad pukneš koji link s nekom kvalitetnom glazbom koji se nalazi na youtubeu ili nekom drugom servisu gdje je glazba komprimirana!). Postoji gro internetskih servisa kojima je cilj upravo otkrivanje same glazbe. Nije li to prije svega plemenit čin koji je dobar za glazbu?

    Shvaćam što si htio reći, ali mislim da pretjeruješ. Uvijek postoji bolje. Ako jednog dana i odem u Beacon Theatre, neću biti nesretan što sam u zadnjem redu, jer znam da i ovi u prvom redu očajavaju jer nisu u sweet spotu ili kako se to već zove…

    • Naravno da postoji bolje od nekomprimiranog FLAC zapisa CD kvalitete, to uopće nije upitno. Između ostalog, slušam hi-res formate sve do 24 bit/192 kHz. Neki od njih loše su u startu snimljeni, neki su prevara nastala upsamplingom, a neki se mogu uspoređivati s analognim zvukom. Iako nemam gramofon, iskoristim svaku priliku da čujem dobru gramofonsku integraciju.

      Slušam i magnetofon kad god mogu. Primjerice, prošle godine sam slušao ‘Unique piece’, odnosno master traku nastalu direktnim snimanjem. Sve to predstavlja apsolutni vrh po pitanju kvalitete zvuka.

      Međutim, namjerno sam ograničio tekst jer smatram da bi spominjanje takvih stvari odvelo vlak na krivi kolosijek i izgubio bi se fokus na problematiku vezanu uz MP3 i slušanje glazbe općenito.

      Što se tiče praktičnosti, praktičan je i hamburger. Dobiješ ga u minuti i pojedeš u istoj. Ne moraš se previše zezati s kuhanjem i pranjem suđa. Stvar je u pristupu koji ljudi, ili ne shvaćaju, ili im nije važan.

      Tko želi, neka i dalje sluša MP3, s tim nemam problema, ali apeliram na one koji zaista vole glazbu, da joj bar daju šansu da im ispriča sve što ima.

      Da, istina je, često dijelim glazbu na društvenim mrežama tako što upućujem na YouTube, Grooveshark, SoundCloud, itd. Međutim, jako, jako rijetko sam stavio link na nešto što nemam u vlastitoj kolekciji, bilo na CD-u, bilo na HDD-u u nekomprimiranom formatu. Drugim riječima, dijelim glazbu koja mi se sviđa, za koju smatram da je vrijedna dijeljenja jer sam ju prethodno proučio i čuo na najbolji način.

      Volio bih linkati na druge stranice, ali takve nitko neće niti ne želi pogledati. Pokušavam na neki način skrenuti pažnju da postoji čitavo more glazbe vrijedne daljnjeg istraživanja. I to je ono ključno! Ako si čuo i svidjelo ti se, onda to zavrjeđuje pažnju, a ne bešćutno skidanje u ‘daj što daš’ formatu. Osobno smatram da se tako ophodi prema nečemu što se cijeni i voli.

  2. Ceo život! slušam je***i mp3, van žive svirke naravno. Da li je to moguće? (ovo pitam sebe) I nikada nisam razmišljao o ovome. Ok, možda i jesam, ali bez nekog ozbiljnog zaključka. I mnogi koje poznajem, koji se muzikom bave ili od nje čak zarađuju, takođe. Što je najgore, poznato mi je dosta činjenica koje si izneo (sve sem nekih imena). Sada se stidim, iskreno.

    Ako se pitaš da li je tekst imao svrhu – imao je. Menjam stvari, odmah . .

    • Borise, hvala ti na komentaru. Gledajući iz moje perspektive, nemaš se čega stidjeti. Već samim time što si pokazao želju za promjenom, odnosno daljnjim istraživanjem, zaslužuje čestitke.

  3. Lijepo objašnjeno, ali ne vidim sliku tako tehnički crno-bijelom gdje je mp3 nužno inferioran. Pišem ovo iz pozicije osobe koja je dugo tvrdoglava odbijala mp3 i iz razloga koje si ovdje pojasnio, ali i zato što mp3 ubija onaj opipljivi osjećaj glazbe kada pustiš ploču na gramofonu i proučavaš omot.

    Nakon što sam napokon prihvatio mp3 mogu samo zaključiti da su mi se proširili glazbeni horizonti, mp3 nam omogućuje da čujemo puno više različite nove glazbe, sami odaberemo ono što nam se sviđa i nakon toga uživamo u izboru, bilo na koncertima ili nabavkom albuma (najbolje oboje).

    Da izvučem neke primjere kontra tezama iz teksta. Uzmimo recimo The Freewheelin’ Bob Dylan ili lanjski Perils From The Sea, može čak i kodiran na nekom nižem bitrateu, uvjeren sam da nećemo ništa izgubiti. Oba albuma su remek djela, bez obzira na to što mp3 nema po njima što izbaciti i što audio geek u njima neće moći pozicionirati treću violinu desno na pozornici.

    Čak i kada je gubitak u kvaliteti kod mp3-ja primjetan, da li je to nužno toliko važno u usporedbi s drugim komponentama zbog kojih uživamo u glazbi? Hrvoje je povukao lijepu paralelu s jpeg-om, možemo slično prebaciti i na kvalitetu TV reprodukcije. Da li bi trebali manje uživati u npr. lanjskom Before Midnight filmu ako ga nismo pogledali u HD rezoluciji, da li tehnička kvaliteta reprodukcije filma zaista u jednakoj mjeri utječe na intenzitet doživljaja kod svih gledatelja? Vjerojatno i utječe na X-Man-u 18 u scenama s puno superheroja.

    Danas sam žurio kući kada sam ugledao novo izašli EP od The Hold Steady, mp3 naravno, sada uzbuđeno po twitteru pregledavam i komentiram utiske s ljudima koji su s istim oduševljenjem slušali EP par sati nakon objave. Hvala mp3-ju što je glazbu učinio toliko široko dostupnom.

    Nije još nitko komentirao pa ću ja: fotke uz tekst su ti fantastične, svaka čast :)

    • Hvala Krešo. Samo ću se kratko osvrnuti na The Hold Steady i EP. Tu je MP3 ‘preview’ i dozvoljavam mu da se plasira u takvom formatu i u tom trenutku. Ako je EP tako dobar kako kažeš, kad album ugleda svjetlo dana, hoćeš li ga preuzeti u mp3 formatu, znajući da postoji i CD izdanje?

  4. Odličan tekst! Naterao si me da se preispitam i usvojim nešto novo, i to sjajnom tehnikom pisanja. Držiš pažnju a ne gubiš na preciznosti informacija.

    Uživam u muzici, ali nikada nisam obraćala pažnju na razlike u kvalitetu zvuka – laički sam zanemarila da postoje. Sada nameravam da pročitam “knjigu” od korice do korice. Hvala!

    • Kada iskusna blogerica novopečenom blogeru kaže da dobro piše, ne preostaje mi ništa drugo nego da od srca napišem – hvala, Nina!

      • Vratim se tvom tekstu da se podsetim i naletim na odgovor. :)
        More, meni je blog samo izduvni ventil, ali hvala.
        Nema na čemu, stojim iza svega što ti rekoh, samo cepaj! :D

  5. Svaka čast Nebojši na trudu i činjenici da osjeća u sebi poziv koji je većini ljudi u najmanju ruku neshvatljiv – što je često dobar znak :-)

    Moram samo dodati da je napravio jednu veliku grešku, iako ga ne krivim zbog toga. Zbog te greške javljaju se komentari kao od npr. Kreše.

    Greška je u tome što u startu Nebojša nije inzistirao i perzistirao na razlici (koje je debelo svjestan) između slušanja i uživanja u glazbi i slušanja i uživanja u zvuku. To su dvije odvojene pojave koje su čak i međusobno isključujuće (dok smo fokusirani na kvalitet zvuka nismo na glazbu, i obratno), iako su svakako jedna drugoj alibi i baza (nema nam smisla slušati zvuk ako to nije glazba niti nam ima puno smisla uživati u glazbi s lošim zvukom).

    Dakle, samo za one koji vole dobar zvuk ima smisla ganjati ovo na što Nebojša poziva, ne i za one koji vole samo dobru glazbu. Remek djelo glazbe ili filma možemo jednako doživjeti kao remek djelo na vrhunskim audio odnosno video sustavima kao i na onim lošim. Razlika je u tome što nećemo jednako dobro doživjeti zvuk i sliku.

    Naravno, sasvim je bjelodano da njegovanjem dobrog zvuka odnosno slike u najboljoj mjeri odajemo poštovanje djelima, pa na neki način ljubitelji glazbe koji njeguju MP3 unatoč izboru boljih formata ne pokazuju da su zainteresirani za ritualno istraživanje omiljene glazbe već za jeftin površinski užitak i konzumaciju elementarnih informacija. Naime, slušanje glazbe na dobrom sustavu koji pruža vrhunski zvučni doživljaj je ritual koji nadograđuje i oplemenjuje štovanje glazbe. Kada na jednom nekompresiranom ili čak visokorazlučivom zapisu uočite nešto što do sada u vašoj omiljenoj izvedbi nikada niste čuli, postidjet ćete se što ste ikad mislili da “znati” kako izgleda poznato slikarsko djelo znači isto što i “doživjeti” poznato slikarsko djelo.

    • Osobno mislim da ne moramo nužno jednako doživjeti glazbu na vrhunskom i lošem audio sustavu. Meni emotivni doživljaj slušanja npr. bilo koje iz opusa Mahlerovih simfonija na vrhunskom audio sustavu nije niti približan onome kada ga reproducira neka mini-linija.
      Inače, nemam ništa protiv MP3 u pogledu popularizacije glazbe. Kao niti u pogledu praktičnosti njegove primjene zbog čega ga i ja koristim u određenim okolnostima: automobil, iPhone, druženja s ekipom, itd. No tada mi glazba ima više pozadinsku funkciju i nije primarni doživljaj.

    • Vilime, u pravu si iako ne smatram da sam pogriješio. Mogao sam otići u daljnja objašnjavanja, ali nisam siguran da bi time pridonio boljem razumijevanju problema o kojem pišem. Čitajući komentare (ne samo ovdje), vidim da se većina i dalje ne odriče svojih načela i pogleda na to kako glazbu slušati, odnosno doživjeti.

      Međutim, to ne znači da da se u nekom od budućih tekstova neću pozabaviti s tom problematikom.

      • U inicijalnom komentaru naznačio sam da te ne krivim i mislio sam se na to nadovezati ali sam prerano stisnuo gumb za objavu :-)

        Naravno da ta tematika zahtjeva detaljniji post koji izlazi iz granica ovog što si ti htio reći i svakako da bi zbog svoje čudnovatosti rezultiralo još većom zbunjenošću čitatelja. Samo je, eto, proceduralni problem i dalje upravo taj: dok se ne razumije razlika između uživanja u glazbi i uživanja u zvuku *zbog glazbe*, ljudima će inzistiranje na kvaliteti reprodukcije zvučati potpuno nepotrebno u smislu uživanja u glazbi.

  6. Fora je tehnika pisanja. Velikim i teškim riječima privlačiš pažnju čitatelja i uspijevaš je održati kroz (za internetske prilike) prilično dug tekst. Čestitka na tome.
    A što se tiče teze…sa njom se mogu složiti točno onoliko koliko se slažem da je pojava Opel Corse uništila auto industriju, jer je ljudi masovno kupuju, a puno se je ljepše voziti u dobrom Lexusu.
    MP3 je jedna od najboljih stvari koja je ušla u moj život zadnjih desetak godina. Niti imam para za sve one zvučnike i tehniku koju mi nabrajaš, niti imam gdje to slušati. Tako da ja teško da bih primjetio razlike koje navodiš. A MP3 mi je omogućio da mogu odslušati Sedmu Beethovenovu u dvadesetak različitih izvedbi. I meni je to veći doživljaj i razlika, nego da “krajem uha” čujem neki harmonik činele.
    Da ne kažem da nikad ne bih ni čuo za nekog Ras Shiloha, koji mi upravo svira, a sviđa mi se.
    Mislim da se Kozlović ne mora brinuti za svoj Momjanski Muškat, zato što se Zdjelarevićeva Graševina prodaje u marketima.

    • Ja sam od onih koji sluša CD i vinil, ali ne bunim se protiv internet radija i mp3ca ako su u dobroj kvaliteti.

      Ipak, ne slažem se s ovom posljednjom rečenicom o vinima kao analogijom za audio. O vinima ne znam ništa i možda u tom svijetu to i vrijedi, ali u svijetu audija ono što je u masovnoj ponudi i potrošnji itekako utječe i na zahtjevnije ali opet ne prebogate mušterije. Nekakav srednji sloj. Ne utječe naravno na one koji nikad ne pitaju za cijenu ali koliko je takvih? Otkad se masovno ne proizvode naprimjer elektronske cijevi, gramofoni s direktnim ili valjčastim pogonom, kvalitetni vinili i kvalitetna produkcija pop glazbe (mislim na loudness wars), praktički ih je nemoguće naći po bilo kakvim razumnim cijenama bez obzira što postoji rašrena svijest o njihovoj kvaliteti i nekakva potražnja. Neke stvari su se jednostavno promijenile na lošije.

    • Ovim stavom zapravo govoriš da ti je dostupnost glazbe izjednačena s kvalitativnim doživljajem glazbe. Ja bih rekao da se tada radi o najnižem mogućem kriteriju – gdje se staje na tome da se do glazbe samo *dođe*, bez težnje za boljim doživljajem nakon toga – sigurno nešto nedostojno slušatelja Bethoveena, zar ne ;-)

      • Gdje se staje? Granica je potpuno oštra i osobna – Točno na onom mjestu gdje ti slušanje prestane biti ugodno. Ovisi o čovjeku, vrsti glazbe, ambijentu i prigodi.
        A to da se u lošoj reprodukciji (pod određenim uvjetima, jasno) ne može uživati je blagorečeno – čudna teorija. Jel’ to znači da ljudi nisu uživali slušajući operne arije na srednjem valu?

        • Ne vidim problem u tome što ćemo konkretno ti, ja ili Vilim izabrati kao dovoljno dobro za nas. Ionako ni uz 24/192 ne čujemo sve na snimci jer audio sistemi ubijaju glazbu puno efikasnije od formata, ali problem je srozavanje industrijskog standarda. MP3 je svojom raširenošću na neki način srozao standard. Nekad je “broadcast quality” nešto značilo. Danas se u eter ili online pušta 128k, teleoperateri puštaju TV sliku osjetno lošiju od domaćeg DVB-T-a, a velike kuće izdaju glavne izvođače s 3 dB dinamičkog raspona na snimci. Srozalo se. Možda nije trajno…

          Mogu uzeti pop/rock vinil ili cd sa snimkama od pedesetih do devedesetih i često reći wow, dok je današnji zvuk je vrlo atraktivan na prve taktove, a zamoran za slušanje cijelog albuma na malo većoj glasnoći.

        • naravno da nije pitanje može li se ili ne uživati i na kojoj razini. Pitanje je treba li težiti većoj kvaliteti tog užitka u reprodukciji zvuka ukoliko je dostupna. Srozavanje je upravo rezultat gubljenja bilo kakvih kriterija – funkcionalnost/dostupnost/dovoljnost postali su važniji kriteriji od same kvalitete – to je upravo nešto što istinski ljubitelj glazbe ne bi trebao tako postavljati.

          Audiofili su istinski ljubitelji glazbe zato što su dovoljno jaki da ne slušaju fast food zapise odmah na pladnju dostupne, već se ako treba i muče da dođu do što boljeg izdanja, oni ju žele doživjeti a ne samo prikupiti informaciju. Za užitak u glazbi dovoljno je doduše prikupiti informaciju, ali nije dovoljno za istinski ju doživjeti. Užitak je nešto interno i nikome se ne može oduzeti niti dati, ali doživljaj je nešto eksterno, nešto što možemo dati i oduzeti. Odlazak na live koncert ili slušanje dobrog HIFI-ja daje nam doživljaj, a MP3 ga oduzima, između ostalog.

  7. Sjajan text zaista. Posto sam i sam ljubitelj zvuka, zanima me koje servise preporucujete za skidanje muzike u sto kvalitetnijem formatu. Hvala unapred.

  8. Vec sam ti rekao, tekst je zakon, koristit cu ga kao referencu kad me netko pita, sto fali mp3-u.

    Hrvoje je dobro napisao, mp3 je popularizirao glazbu, no kao sto sam vec kod sebe napisao.

    mp3 je kao VW Golf dizel, pouzdan, jednostavan, radi i obavlja svrhu, vozi te od tocke A do tocke B.

    .flac – 24 bit/192 kHz je kao raritetan i fini automobil, koji zahtjeva puno paznje, servisiranja i ljubavi, na kraju, nije ti vazno od tocke A do tocke B, vazan ti je taj put

    Vinly/gramofonska ploca – ciji i sam znas da sam ogroman fan koji builda kolekciju, to je pak druga prica, to ti je kao raritetan oldtimer, s kojim konstantno imas posla, i koji te svaki puta kad ga odvedes od tocke A do tocke B, iznenadi.

    Stoga, gramofon slusam doma, kao .flac, na mobu kad sam na treningu, slusam regularni mp3. :)

  9. NHF, ali ovaj tekst djeluje malo “talibanski” :-) Slušam CD-e i FLAC, pa si tako i na posao ponesem na sticku glazbu u flac-u, ali ne zato to ću na smeću od Encore zvučnika nešto izgubiti slušajući mp3, nego mi se ne da  prebacivati u drugi format. Shodno tomu biram i glazbu. Teško da ću kod kuće sjesti i ozbiljno slušati Chrisa Bottia ili Fourplay, a s druge strane bogohulno bi bilo na poslu pustiti The Koln Concert. Za sve postoji mjesto, vrijeme i format, ne treba biti iskjučiv.

  10. Prije svega, čestitam ti na ideji za temu i uloženom trudu.

    Moram priznati da me od svega najviše veseli činjenica da si ovu “problematiku” iznijeo iz uske “audiofilske” zajednice, što se vidi i po velikom odazivu šarolike publike.

    Vrlo mi je zanimljivio čitati razmišljanja ljudi koji nisu zaraženi virusom “visoko vjernog zvuka”. Ono što me iznenadilo, ljudi nažalost više manje imaju sličan pogled na stvari, odnosno većina ovaj po tebi “genocid” baš i ne doživljava kao neki poseban problem. Čak štoviše tvoju želju da im na neki način ukažeš na potencijalni problem proglašavaju elitizmom, snobizmom, ne prepoznajući tvoju u biti dobru namjeru. Ja text nisam shavatio kao atak na mp3 kao format nego na mračnu pozadinu puno kompleksnijeg razvoja događaja koji nam se iza leđa sustavno odvijaju.

    E tu se odamh iz aspekta HiFi-a selimo u aspekt gotovo svakog segmenta modernog društva, a to je konzumerizam i nezainteresiranost prosječnog konzumenta za proizvod koji mu neko kao ovci servira na stol, u uho, oko, svijest…..a on ga bez kriterija prihvaća ne propitkujući što mu je to zapravo servirano u šuškavom sjajnom papiru.

    Kao što znaš, ja sam pobornik teorije da je mp3/320k na prosječnom HiFi uređaju srednje klase (ne govorim o kuhinjskom radiu) gotovo nemoguće razlikovati od lossless formata, a isto tako sam mišljenja da je 16/44 (CD) format uz dobru produkciju sasvim dovoljan za visoko vjeran zvuk, i da je veći genocid sa aspekta HiFi-a počinjen u modernoj produkciji odnosno masteriranju (već si spomenuo loudness war) nego u digitalizaciji, odnosno “formatiranju” zapisa mada je to uzročno posljedično usko povezano .

    E, a zašto se onda slažem sa tvojom brigom za budućnost glazbe?

    Moja razmišljanja idu u smjeru, koliko je to “dovoljno loše” da bi bilo opće prihvaćeno kao standard. S obzirom da storage, a ni bandwidth više nije problem, nema neke realne prepreke da se u digitalno doba masovno ne koriste lossless formati.
    Problem je naravno što to nikoga nije briga, naviknut će se raja na sve što im se servira pa tako i na 128k glazbu, a jedini mjerodavan kriterij je brza zarada, na kvantiteti a ne kvaliteti.
    Moderna produkcija je toliko srozala kvalitetu glazbe u svakom njenom segmentu da je postalo razumljivio da prosječni konzument kaže da mu je sasvim svejedno u kojem formatu i na kakvom uređaju je konzumira. U prevodu: Slušam smeće na smeće uređaju u smeće formatu…zar to nije logično.
    Ionako ću to smeće zamijeniti nekim drugim smećem za pet, petnaest, pedeset dana.
    Glazaba je pojednostavljena na nivo fast-fooda i s razlogom se konzumira s nogu.
    Spomenuo si hamburger, analogija je moguća u svakom segmentu modernog društva.

    Govorim o trendu nekih novih klinaca, a oni su najveći konzumenti glazbe i na neki način određuju budućnost industrije. Iznimke u ovom slučaju (npr. ti ;) samo potvrđuju pravilo.

    Bojim se da je kvalitativni vrhunac u većini stvari dosegnut u prošlom stoljeću, a da je nažalost današnji trend “pij puno, pij brzo, i pij loše”. Može i tako, ali ne za mene i ne zauvijek. To mi izgleda kao rafal orgazama bez predigre, a bogami i bez sexa. Nemam neki osjećaj da bi me nakon desetak takvih rafala orgazam baš veselio. Postoje takvi ljudi, ali nažalost morali su se liječiti, a jedna si je žena zbog toga nedavno i presudila. Žasu!

    Iluminati Roki!!! Kažem ti ja, zavjera je to protiv zdravog razuma!!!!

    E sad Roki s obziorm da se zanmo moarm te malo podyeabt. Ako možeš čitati ove zadjne rečeice primietiti ćeš da su neka solva zamijnjena, a neka nedostau.
    Anaolgija sa knigom ti i nije baš na mjetsu ;)

    • Hvala Dupli,

      Loudness war bi mogla biti jedna od budućih tema. Vjerujem da bi možda neke stvari postale (još) jasnije, a tim više što većina uopće ne zna što je to, odnosno što im se servira.

      A što se iluminata tiče, i o tome sam razmišljao. Mislim, nekako mi se čini da danas previše svi ti uređaji bliješte, LED-ice pršte u svim bojama. Odvraćaju ti pažnju dok slušaš, obmanjuju te! Doduše, kad pogledam i kakva se masivna pojačala danas u tvornicama slažu, primjerice Boulder, sve sam više uvjeren da su uključeni i Slobodni zidari. Teška vremena pred nama.

  11. Hahaha … i free zidari naravno …. nema odmora dok traje obmana :))
    Loudness war….da pače, keep up the good work!

    btw …. hepi brzdej! piva konjak štok :))) javi….

  12. Kao što je već neko spomenuo najvažnija stvar kod bavljenja nečim je važnost i prioritet koji pridajemo tome.
    Svakom pojedincu je skala važnosti i prioriteta drugačija pa će se prema njoj drugačije odnositi prema određenim stvarima i hobijima.
    Npr, čovjek kojemu je biciklizam na važnom mjestu usmjerit će svoju pažnju , ,važnost i novce da ima što bolji i kvalitetniji bicikl kako bi mogao maximalno uživati u vožnji.
    Tom istom čovjeku nije važno dali sluša glazbu u mp3 , flac ili bilo kojem drugom formatu. Nije opterečen detaljima i to ga ne zanima. Uživa u glazbi.
    Da ga zanima dobar zvuk, da želi da mu glazba koju voli što bolje zvuči, pobrinuo bi se da to i ostvari .

    Na kraju dolazimo do toga da svakog koga zanima glazba i dobar zvuk, će se pobrinuti da u skladu sa svojim mogućnostima izvuče najbolje što može.
    Drugi kojih to ne zanima i nije im važan dobar zvuk i/ili glazba svoju pažnju će usmjeriti na nešto drugo što im je važnije, prioritetnije, što ih zanima.

    Krivog su zbudili.!!!..kaže Dudek u jednom vicu.
    Mogli bi reči MP3 nema veze s tim , ubojstvo nije ni počinjeno.
    Lp.

  13. Nebojša ,hvala ti za učestvovanje u misiji buđenja :-).Vjerujem da će tvoj tekst potaknuti razmišljanje kod mnogih koji nikada nisu imali prilike zaustaviti se i razmisliti kuda sve odlazi zbog tog frenetičnog ritma koji stjecajem životnih prilika prihvaćaju kao i ”oštećanu” glazbu koja bi trebala (u mom slučaju jest i ostati će) predstavljati predah u cjelodnevnoj jurnjavi za nečim što se ne da uloviti (ova jurnjava dotiče se Zidarskih poslova kao dijela paket aranžmana koji su brižljivo pripremali za svoje voljene podanike :-) ).Proizvođač sam izvjesnog segmenta audio sustava pa taj proces odrađujem upravo na način kako svakodnevno doživljavam glazbu ,malo ali pažljivo odabrano jer ne želim te trenutke pretvoriti u prežderavanje na brzinu kako jedan duhovit prijatelj opisuje PC audio ; ”To je kao da me netko dovede pred stol pun janjetine i kaže ,sad sve pojedi !?! ”.Sve je stvar izbora samo treba naći vremena za taj tren kada ćeš stati i presuditi samom sebi kako dalje.Dok ne p(r)okušaš oba načina ,nećeš moći spoznati vrijednosti oba i život se lako pretvori u ”jedinu opciju” i tu se ne radi samo o konkretno ,kvaliteti zvuka već o mnogočemu više.Dva brza dima cigarete u svakih 10 minuta pauze nije isto što i pet mirno otpušenih tijekom cijeloga dana.Stvar je izbora i jednaka je doza nikotina pa smo na istom ali ta hedonistička doza dolazi do izražaja za razliku od ovih s nogu čiji je smisao upitan s moje točke gledišta ali samo i isključivo moje naravno jer sam probao obje opcije.
    Usporedba komp audia je možda neumjesna u kontekstu mp3 pushinga ali ja sam čovjek od predigre ,a ne samo klimaksa i nisam još naišao na osobu ,korisnika PC glazbe koja u trenutku slušanja određene muzike nije izvukla svoj Android revolver u 15-oj ili 78-oj sekundi i ubila trenutnu glazbu u čiju sam dimenziju tek ušao , bam !! i zamijenila je novom xz sekvencom do slijedećeg neočekivanog pucnja pa nisam mogao ,a ne povući paralelu .Vjerujem da postoji ne jedna osoba koja je nevješta na brzom okidanju ali ju nažalost još nisam upoznao.Sve koje poznajem su više manje nervozne na okidaču ali vjerujem da je teško odložiti oružje kada ti se servira pa se još držim ”tvrdih” formata da se obranim od samoga sebe jer i ja sam samo čovjek.Nisam protiv napretka i dokazujem to kroz svoje radove koje dijelim s ljudima koji prihvaćaju način života kroz rituale koji nas okrijepljuju pa makar bili tjedno ,polusatni i na sreću takvi ljudi još postoje ,bili bogati ili siromašni i nadam se da će ih biti sve više zbog smislenih nastojanja kao što su tvoja ,ukazivanja na pravo izbora ,a ne proklamiranje jedne i isključive opcije.Biti pionir je teško osim ako nisi Titov ha ,ha ali se isplati i držim ti palčeve za tvoj nekomprimirani rad ;-) .

    PS :Možda sam promašio ,proširio i zastranio u tvojoj temi ali sam uz pomoć tvog teksta osvježio vlastitu spoznaju da smo svi samo robovi nečije volje i prateće servisne službe ali je velika razlika da li smo robovi u 40 ili 90 postotnom udjelu korporacije zvane ,suvremeni Svijet pa zato ti hvala.

    • Prije svega hvala na komentaru i pohvalama. ‘Nemam vremena’, općenito gledajući, stavlja se kao glavni i najčešći alibi za nemogućnost teženje ka boljem. Na neki način ispada da je dobro da uopće nešto slušamo s obzirom na to kakvim tempom živimo. Na kraju se sve svodi na kvantitet, umjesto na kvalitet i upravo se to nameće kao glavni problem.

      Zaista me ne smeta i nemam ništa protiv ako netko po cijele dane sluša MP3 sa svog mobilnog uređaja na osrednjim slušalicama, ali samo do onog trenutka ako taj ili ta u sebi nosi želju da tome što sluša da priliku da se pokaže u punom svjetlu. Govorim o ljudima koji iskonski vole i cijene glazbu i koji su svjesni činjenice da postoji bolja kvaliteta zapisa.

  14. Mp3 nije ubio glazbu, već ju dodatno popularizirao. Ubio je visokovjernu reprodukciju za koju široke mase nažalost nemaju interes. Danas je i glazba postala instant, a mi koji istinski uživamo u njoj vrsta pred istrebljenjem.

  15. Pingback: Mark Levinson No. 585 - Too Loud

  16. Najmanji je problem tu mp3, standard. Problem je sto su radi velikog broja mobilnih uredjaja i mp3 u autu, poceli radit mastere koji nemaju dinamike da bi se moglo slusat lijepo kod buke , na ulici, u vlaku, na ulici.

    Bolji je dobar master koji ima dinamikub dinamikom u mp3 128 kbps nego SACD sa masterom bez dinamike.Pono bolji.,,,

    mojih 2 centa.. Pozdrav..

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *