Nije lako kad skužiš da stariš. Nekako ti sve krene ići na živce, prag tolerancije se smanjuje, fitilj je sve kraći. Odjedanput ti ništa ne valja, budućnost se čini tmurnom, depresivnom, a jedini tračak dobrog raspoloženja vidiš – u prošlosti.
Zagreb, DoubleTree by Hilton Hotel Zagreb, 20. i 21. 10. 2018. – Video najava najvećeg audio-vizualnog događaja godine.
Prošlog tjedna sam stao pred kamere ekipe iz Novog milenija kako bih napravio prvu video najavu za nadolazeći TOO LOUD FEST 2018. S obzirom na to da su izlagačka mjesta već unazad mjesec dana kompletno popunjena, mogu slobodno napisati da se u listopadu priprema zaista nešto posebno. Bit će još video priloga do festivala, stoga vas pozivam da se predbilježite na YouTube kanal Novog milenija te da i dalje pratite Too Loud blog.
U redu, tema je možda morbidna, ali bože moj, ljudi smo i kao takvi svi prije ili kasnije odlazimo tamo odakle nema povratka. Osim toga, neka baci kamen onaj kome u nekom trenutku života nije palo na pamet koja bi bila idealna kompozicija za vlastiti ispraćaj. U svakom slučaju, razmišljam o tome od puberteta, odnosno od trenutka kada je glazba u meni počela izazivati hormonalne devijacije, a prva velika ljubav dala nogu. Kako god, ovo su moji kandidati, mojih 7 kompozicija za otići s ovog svijeta.
Ovih su dana na društvenim mrežama popularni tzv. izazovi kroz koje korisnici nabrajaju knjige, filmove, recepte i ostale stvari njima važne u životu. Nakon što napišu svoje favorite, nominiraju sljedećih 5 (ili više) korisnika za koje smatraju da bi također mogli navesti zanimljive naslove ili ono što se već od njih traži.
Glazba je također uključena te sam i ja prozvan od strane dvaju korisnika. S obzirom na to da se radi o osobama za koje znam da su duboko vezani uz glazbu, odlučio sam izazov prihvatiti i izjasniti se, ali ovdje – na Too Loud blogu.
Razgovor s Jan-Ericom Perssonom, osnivačem, producentom i vlasnikom izdavačke kuće Opus 3.
Po nekom viđenju stvari, sve glazbene izdavačke kuće trebale bi imati isti cilj, da publici putem nosača zvuka što vjernije prenesu izvedeno glazbeno djelo. Međutim, teorija govori jedno, a praksa često nešto sasvim drugo. Umjesto da svoj zadatak shvate ozbiljno i daju sve od sebe da krajnjem korisniku omoguće uvid u djelo onako kako je to glazbenik zamislio, većina današnjih izdavačkih kuća masakrira glazbeni tonski zapis jer je, eto, takav trend ili će se tako bolje čuti na slušalicama od 5 eura. U konačnici imamo glazbena izdanja od kojih neka nisu zaslužila da ikad ugledaju svjetlo dana.
Prije nego što sam počeo pisati ovaj tekst, ozbiljno sam razmišljao o tome da na blog ubacim ‘Crnu kroniku’ po uzoru na dnevne novine i portale. Ono što ćete u nastavku pročitati savršeno se uklapa u takve rubrike. Sadrži povijest nasilja, ubojstvo s predumišljajem i nemogućnost sustava da kazni zločince. Priča je tmurna i suštinski loša, a da stvar bude gora, nema sretan završetak.
Bez obzira na to što ovaj dokumentarni film datira još iz davne 1956. godine te što spominje termine koji se u današnje vrijeme mogu učiniti smiješnima, riječ je o izvrsnom prikazu procesa snimanja, obrade materijala te konačno izrade nosača zvuka.
RCA Victor, danas poznatiji kao RCA Records, jedna je od najvažnijih izdavačkih kuća u povijesti glazbe. Između ostalog, RCA Victor je ovim dokumentarcem naglasio važnost dinamike u glazbenom zapisu, odnosno nešto što je nažalost kasnije postalo predmetom tzv. ‘loudness wara’ koji je dobrim dijelom upropastio glazbu kakvu danas poznajemo.
The Sound And The Story u nešto više od godinu dana otkako je objavljen na YouTubeu, bilježi tek nešto više od 20.000 pregleda. Nekako sam uvjeren da ga je u ono, ne-internetsko doba, pogledalo daleko više ljubitelja glazbe. Jeste li i vi među njima?
Zagreb, GK Gavella – 26.10.2013.
Ako u Zagrebu tražite mjesto gdje biste mogli istodobno uživati u glazbi i poeziji, Gradsko dramsko kazalište ‘Gavella’ upravo je ono što će ispuniti vašu želju. Naime, pod nazivom ‘Glazba susreće riječi’, autora Doris Karamatić i Franje Dijaka, sinoć je započeo ciklus glazbeno-poetskih večeri.
Zagreb, Teatar &TD – 22.10.2013.
Jazz koncertima osiromašena scena ovih je dana zbunila domaću publiku ponudivši im u jednom tjednu nekoliko vrhunskih nastupa od kojih su se neki održavali istoga dana u isto vrijeme. Tako ste primjerice u utorak navečer mogli birati između kubanskog pijaniste Aruána Ortiza koji je nastupao sa svojim kvartetom u Maloj dvorani ‘Lisinski’ i kvarteta ‘Ronin’, švicarskog pijaniste Nika Bärtscha u Teatru &TD. Kako zadnjih godina više pratim glazbu Nika Bärtscha za mene nije bilo dileme što gledati i slušati te večeri.
Često se susrećem s razmišljanjima da HIFI sustav koji svojom vrijednosti prelazi određene granice nema nikakvo zdravo uporište jer se komotno za te novce može otići na x nastupa uživo tj. koncerata, a ipak je to “prava” stvar. Kada sam jednom prilikom spomenuo prijatelju da je jedan od najboljih HIFI sustava koji sam ikad čuo sastavljen od uređaja čija je ukupna vrijednost iznosila oko 300.000 eura, dobio sam komentar – “Molim!? Pa za tu lovu sljedećih 10 godina obilazim cijeli svijet i slušam uživo što god mi padne na pamet!” – Na prvu bismo mogli zaključiti da čovjek ima potpuno pravo. Međutim, ovim tekstom neću samo dokazati da nema pravo, nego i da je takvo razmišljanje potpuno krivo.