Zagreb, 17. 10. 2020. – Osvrt na koncert Lucy Woodward, održanog u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa u sklopu jesenskog ciklusa Jazz.hr festivala.

Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću na sljedeći jesenski ciklus Jazz.hr festivala ići s medicinskom maskom na licu, rekao bih mu da provjeri je li ujutro popio lijekove koje mu je doktor prepisao. Kad ono, prođe godina i eto me, sjedim u gotovo praznoj dvorani s maskom na licu i prisustvujem jazz koncertu.

Ni kriv ni dužan, i Jazz.hr festival je pao pokošen mjerama Stožera civilne zaštite uzrokovanim COVID-19 pandemijom. Posljedično je ove godine drastično ograničen broj posjetitelja u dvorani, tako da se festival usmjerio na radijski live stream. S obzirom na to da su koncerti popraćeni i TV kamera, vjerujem da će se u nekom trenutku moći pogledati na malim ekranima.

No, kako god okrenuli, cijela je ova situacija – fucked up! Teško se oteti dojmu i na neki način ne suosjećati, ne samo s organizatorima festivala, nego i samim izvođačima. Pokušajte zamisliti da ste vi imali nastup, u dvorani s 20-ak ljudi s medicinskim maskama na licu. Pa da je ne znam tko pokrovitelj i da ste ne znam koliko plaćeni za koncert, jednostavno nastup u takvim okolnostima teško može biti motivirajući. Ono, kao da imate nastup za kirurški zbor u nekoj bolnici. Pa čak i da proguramo činjenicu prazne dvorane, ostaju te jebene maske zbog kojih izvođači ne mogu vidjeti ekspresije lica posjetitelja pa teško mogu vidjeti zijeva li tko od dosade ili se zadovoljno smije.

Davor Hrvoj

U takvim uvjetima zaista je teško dati svoj maksimum i ostvariti bliski kontakt s publikom, koje, ruku na srce, gotovo nije ni bilo. Nisam glazbenik, niti pjevač, ali se iz moje perspektive divim ljudima koji jesu i koji u takvim okolnostima uspijevaju zadržati profesionalizam. Lucy Woodward je to svakako uspjela, a isto tako i Davor Hrvoj koji je najavio koncert bez da se mogla primijetiti doza tuge ili razočaranja u kakvim se nesretnim okolnostima našao jubilarni, 30. Jazz.hr festival. Umjesto rođendana na koji je pozvano 200-ak uzvanika, a koliko ih otprilike stane u Koncertnu dvorana Blagoje Bersa u Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na proslavu je silom prilika došlo 10 puta manje.

Jelle Roozenburg

U posljednjem koncertu festivala, Jellea Roozenburga nastupila je u pratnji Jellea Roozenburga na gitari, Uda Pannekeeta na bas gitari i Nieka de Bruijna na bubnjevima. Moram priznati da nisam nikad ranije čuo za ove glazbenike, ali su ostavili dobar dojam, posebice vidno raspoložen Jelle Roozenburg.

Lucy Woodward

Na programu su se uglavnom našle obrade poznatih pjesama, među njima i one Lucinde Williams, Georgea Michaela i Peggy Lee, ali i par autorskih. Čak nas je počastila debitantskom izvedbom nove autorske pjesme, Envy. Ne mogu reći, Lucy Woodward je zaista dala od sebe kako bi ispunila očekivanja. Pjevala je punim plućima i ritmično se kretala pozornicom. Nedvojbeno je kako raspolaže čistim i snažnim vokalom. Pjesme koje smo slušali, obuhvaćale su rock, soul, blues i jazz. Ustvari, rekao bih da je tu najmanje bilo jazza, ali to ne umanjuje ukupan pozitivan dojam.

Ovo je bio prvi put da je Lucy Woodward posjetila Zagreb. Nadam se ne i posljednji te da će sljedeći biti u boljim okolnostima, a tada možemo očekivati i stisnut gas do daske. Lucy Woodward ima Mojo u sebi, spreman da ga prihvati puna dvorana te da publika ustane i zapleše uz pjesme Lucy Woodward. Nestrpljivo čekamo taj dan.