Recenzija: Audio Research Reference 160M mono pojačala

Kada me netko pita – ‘pa dobro, kako ti se sve te uređaje da navlačit’ doma?!’, često si i sam postavim isto pitanje. A onda se ponovno ukaže prilika da u vlastitom sustavu slušam nešto se ne čuje baš svaki dan i što se ne kupuje u Lidlu. Vođen strašću i znatiželjom, pokleknem i zaboravim na činjenicu da često ti uređaji teže desetine kilograma te da mi ne gine teglenje.

Međutim, zna se dogoditi da ljubaznošću distributera, oprema biva dostavljena i namještena, a što uvelike ublažava cijelu priču i već u startu razvlači osmijeh na lice. Još ako pritom ono što testiram zadovoljava zvukom, sreći nema kraja.

Ekipa iz Rotary Audija, domaći distributer Audio Research elektronike, za ovu je priliku dostavila i namjestila famozna Reference 160M mono cijevna pojačala o kojima se od dana pojavljivanja na HIFI sceni ne prestaje pisati u superlativima.

No, jedno je što ljudi pišu, a drugo ono što sam čujem. Svjestan sam da ovime sam sebi skačem u usta, ali to je neosporiva činjenica. Dakle, ako nakon ovog teksta odlučite kupiti ova pojačala, ipak ih prvo poslušajte u svom sustavu. Fair & Square.

Ono što bi pak moralo biti relevantno, jest da svatko tko se ozbiljnije želi baviti HIFI-jem, ne bi smio a priori biti usmjeren ka određenoj topologiji i očekivati da su cijevna pojačala ta koja pružaju audio nirvanu, dok ona tranzistorska zaostaju. Ili obrnuto. Već sam više puta na stranicama bloga naglasio da je dobro pojačalo ono koje se zvukom približava uzorku kakvog možemo uživo čuti, a ne koje se topološki razlikuje. Isto vrijedi i za izvore zvuka, zvučnike i sve ostale karike u HIFI lancu ili cjelovite sustave.

Da, točno je, nisam nikad posjedovao u svom sustavu cijevno pojačalo, ali to ne znači da ga iz te činjenice u startu diskvalificiram kao inferiornog. Naprotiv, mnoga su me u potpunosti zvukovno oduševila, a neke, poput ovih, vrlo bih rado zadržao u sustavu.

E, sad, zašto baš ta? Odgovor stiže nešto kasnije u tekstu, prvo bih napisao nekoliko rečenica o čemu se tu ustvari radi. Dakle, riječ je o mono pojačalima cijevnog ustroja, pogonjenih modernim KT150 pentodama posebno konstruiranim za audio primjenu. U triodnom režimu isporučuju 75 Watta, dok u ultralinernom 150 Watta po kanalu. Režim rada pojačala bira sam korisnik, ovisno o tome što i kako sluša glazbu.

Naime, u mom slučaju triodni režim je pružio uglađeniju i finiju prezentaciju glazbenog materijala, s nešto većom izraženom rezolucijom i bogatijom teksturom, dok je ultralinearni pružio bolju kontrolu i dinamiku zahvaljujući većoj snazi. Dakle, za slušanje na manjim i srednjim glasnoćama, posebice jednostavnijeg glazbenog materijala tj. glazbenih sastava, triodni režim je karta na koju valja zaigrati.

S druge strane, ako se traži puni opseg orkestra pri većoj glasnoći, tada je ultralinearni režim ono što tražite. Režim se mijenja prekidačima na samim pojačalima, dok indikatori jasno pokazuju u kojem se ‘svijetu’ trenutno nalazite.

Korisnik u svakom trenutku može putem predočnika na poleđini pojačala provjeriti i radni vijek samih cijevi, iskazan u satima rada. Ovo je dobrodošla opcija, pogotovo ako radite retubing tj. izmjenu cijevi. Inače, radni vijek izlaznih cijevi je oko 3000 sati, što je značajno produljenje naspram 2000 sati tj. 6550 i KT120 cijevi kakve su se dosad nalazile u modelima cijevnih pojačala. U prilog štednji cijevi ide i opcija kojom korisnik putem preklopnika bira hoće li se pojačala nakon nekog vremena sama ugasiti ako nema signala. Za driversku sekciju odabrane su dvije 6H30 cijevi po kanalu. Radne točke cijevi same su podesive (auto-bias), a tu je i sofisticiran nadzor rada i zaštite cijevi.

Hoćete li tijekom rada (ili kada su pojačala ugašena) gledati u cijevi u punoj raskoši, ovisi o tome hoćete li skidati zaštitni poklopac. Ova je opcija predviđena tako da nema bojazni da će vas ubiti struja jer ste pojačala ogolili. Doduše, postoji opasnost od opeklina, ali vjerujem da onaj koji kupuje ovakve uređaje ipak nije pao s Marsa.

U svakom slučaju, ako ostavite poklopac na pojačalu, tada s bazom spajate i ugrađen ventilator u poklopac. Jasno da poklopac smanjuje cirkulaciju zraka pa samim time i hlađenje cijevi. Osobno gledam na bilo kakav ventilator na pojačalima kao kompromisno rješenje koje će se prije ili kasnije čuti. E sad, ovdje su odabrani najbolji dostupni modeli ventilatora i sa sjedeće pozicije su potpuno nečujni, no koliko će tako i ostati, vrijeme će pokazati.

Ohrabrujuće je to što možete odabrati visoku ili nisku brzinu okretaja ventilatora. Ako pojačala pravilno smjestite, odnosno date im dovoljno zraka, nizak broj okretaja bit će sasvim dovoljan za ventilaciju kroz kućište, a samim time osiguravate dugotrajan bešuman rad. Samo uklanjanje poklopca iziskuje odvijač što ipak govori da ga je bolje ostaviti na pojačalu iz sigurnosnih razloga.

Pojačala s pretpojačalom spajate putem nebalansiranih (RCA) ili balansiranih (XLR) ulaza. Ponovno sklopkom određujete koja je veza aktivna. Što se tiče spajanja na zvučnike, nudi vam se opcija spajanja 4, 8 i 16 Ohmskih zvučnika. Serijski RS-232 priključak služi za dijagnostiku, dok su tu i priključci za serijsko spajanje uređaja za daljinsko upravljanje.

Valja uzeti u obzir da se pojačala napajaju iz mreže nestandardnim strujnim kabelima tj. 20, umjesto 15-amperskim. Ovo može suziti izbor dostupnih napajačkih kabela ako se želi u tom dijelu napraviti nadogradnja. Za potrebe testiranja, uz standardne tvorničke (vulgaris), dobio sam i Shunyata Venom HC (High Current) kabele koji su pridonijeli još boljem zvuku u smislu otvorenosti i tamnije pozadine.

Što se tiče izgleda, moram priznati da Ref 160M pojačala izgledaju odlično, pogotovo u kontekstu cijevnih uređaja gdje je uglavnom prisutan stereotipni pristup dizajnu. No, s obzirom na to da Audio Research tj. McIntosh grupa, na čelu svog dizajnerskog tima ima Livia Cucuzzu, koji je posljednjih godina udahnuo svježinu u mnoge uređaje i zvučnike grupe (Wadia Intuition 01, McIntosh MA252, Sonus Faber Ex3ma…), te da je već napravio značajan iskorak u izgledu Audio Research pojačala, počevši od nove Galileo serije, za očekivati je bilo i nešto novo u Reference seriji. To, novo, najprimjetnije je u dvoslojnoj staklenoj prednjoj ploči od kojih je jedna laserski gravirana te zahvaljujući diskretnom osvjetljenju simulira pokazivače isporučene snage pojačala. Rezultat je zapanjujuć te prilično originalan u audio svijetu. Sjećam se svjetske premijere u Münchenu i raskolačenih očiju posjetitelja. Glave su se spuštale i gurale prema pojačalima kao da se iza stakla nalazi suho zlato.

Kada sam na TOO LOUD Instagram profilu najavio test Ref 160M pojačala, u jednom od komentara javio se sam Livio Cucuzza te mi napisao da ih dobro čuvam te da on još nije dobio svoje primjerke. Pitao sam ga treba li pomoć i želi li da malo poguram ekipu u Minnesoti gdje se nalazi sjedište Audio Researcha. Nije mi ništa odgovorio.

Budući kupci mogu birati dva finiša, srebrni i crni. I dok srebrni izgleda odlično, crni djeluje nekako profinjenije, da ne napišem, ozbiljnije. No, vama se može učini baš suprotno. Iskreno, ne bih se opirao da mi netko pokloni jedno crno i jedno srebrno pojačalo.

Nakon uključivanja i kraćeg inicijalnog perioda zagrijavanja cijevi (oko 30-ak sekundi), pale se indikatori na prednjoj ploči pojačala i predstava može krenuti. Obično cijevnim (a i tranzistorskim) pojačalima treba neko vrijeme da postignu optimalnu radnu temperaturu u kojoj pružaju maksimalan rezultat. No, već nakon inicijalnog zagrijavanja, bilo je potpuno jasno da slušam izvanserijski proizvod. Naravno da sam ipak kritičko slušanje vršio nakon perioda od nekih pola sata, sat, kada su pojačala već bila dobro ugrijana.

Ono što je prvo primjetno jest ogromna zvučna pozornica. Proteže se u širinu i dubinu te virtualno briše zidove prostorije. U istoj toj pozornici nestaju zvučnici tako da ostajete samo vi i glazba. Druga stvar je lakoća reprodukcije. To je onaj trenutak kada jednostavno osjetite da sve ide glatko i da nema nikakvih prepreka. Taj fluidni protok zvukova odmah se podvlači pod kožu i ostaje prisutan tijekom cijele slušne seanse. Treće je mrtva pozadinska tišina, crnilo, potpuni mrak ili kako već želite opisati temelj iz kojeg će se kasnije nazirati zvuk.

Osim, očito dobro konstruiranog uređaja, posljedica je to vrlo uravnoteženog frekvencijskog opsega, enormne rezolucije i neutralnog karaktera zvuka. Zaboravite na ‘toplinu’ cijevi u zvuku, mekane bas dionice ili slične osobine koje ustvari govore o koloraciji u zvuku tj. neispravnoj reprodukciji. Ref 160M zvučat će upravo onako kakav je zapis na nosaču zvuka. Ako je oštar, takav će se i čuti. Ako je prljav, prljavog ćete ga i čuti. Ref 160M neće ništa maskirati i servirat će vam ‘istinu’ u lice pa tko živ, tko mrtav. I upravo zbog toga ova pojačala zaslužuju da ih hranite najboljim glazbenim materijalom kojeg imate ili kojeg se možete dokopati.

Ovakav karakter u svom sustavu nisam često doživio. Najbliže tomu pamtim kada sam testirao Dan D’Agostino Momentum mono pojačala, koja su mi i dan danas predmet mokrih snova.

Kada, po ne znam koji put slušate album kojeg poznajte u dušu i ponovno se krenete iščuđavati kako zvuči, ili još bolje, uleti neki detalj koji dosad niste primjećivali u snimci, tada znate da imate posla s ozbiljnim komadom HIFI opreme.

Jedan takav trenutak dogodio se slušajući Once I loved, Shirley Horn, s kompilacijskog albuma The Girl from Ipanema – The Antonio Carlos Jobim Songbook (Verve). Pjesmu sam slušao desetke puta (preporučujem baciti uho jer je zaista sjajna izvedba) i gotovo znam napamet gdje se i kako čuje pojedini instrument te kako zvuči vokal. Međutim, sad sam čuo dodatni reverb u snimci i onaj zadnji, najfiniji šapat pri ispjevanoj riječi došao je do izražaja i upotpunio doživljaj. Uz to, šuškanje maracasa postalo je frapantno stvarno uz holografski prikaz. Vidite glazbenika kako pred vama trza i svira, zacementiran u određenoj poziciji u pozornici. Ono, tu je – u sobi!

Ali to je tek bio uvod u pravu senzaciju koja je uslijedila. Posegnuo sam za klasičnim orkestralnim djelima i nesvjesno kupio ulaznicu za najbolje mjesto u koncertnoj dvorani. Dakle, Ref 160M može, i to bez ikakvih problema, preseliti orkestar u vlastiti dom. Za to ima sve preduvjete. Kao prvo, pri većim glasnoćama slika ostaje cjelovita i stabilna. Nema govora o raspadanju ili ispreplitanju tj, maskiranju zvuka instrumenata.

Drugo, pojačala su izuzetno brzina i dinamična tako da mogu potegnuti brzinom munje iz najtiših u najglasnije dionice i obrnuto. Krešenda oduzimaju dah i gotovo je nevjerojatno kako uvjerljivo zvuče.

Treće, instrumenti zvuče vrlo uvjerljivo i još su fantastično separirani. Možete točno vidjeti gdje se pojedine grupe instrumenata nalaze na pozornici i možete osjetiti ispravan timbar. Uz to, imaju dovoljno zraka oko sebe.

Kada zbrojite prvo, drugo i treće, tada se pojavljuje i ono četvrto, a to je involviranost koja vas ustvari uvlači u srž glazbe. Tada nestaje tehnička priroda sustava i kreće ona organska u kojoj više ne razmišljate o ničemu drugom osim o glazbi koju slušate.

Smatram se sretnikom koji usprkos činjenici da živim u zgradi te da imam susjede ispod i iznad sebe, mogu kroz dan i noć slušati glazbu na srednje do jače srednje glasnoćama, a da pritom nikoga ne uznemiravam. Tijekom dana ustvari nema ograničenja ni za glasnije slušanje, ali ipak za selidbu orkestra u dnevni boravak gledam da nije baš gluho doba noći ili vrijeme popodnevnog odmora.

Jedan takav delikatan orkestar je onaj, simfonijski iz Utaha, pod ravnateljstvom Varujana Kojijana, koji izvodi Fantastičnu simfoniju Hectora Berlioza (Reference Recordings).

Tko je slušao ovo djelo i 4. stavak, Marche au Supplice: Allegretto non troppo, zna što može u određenim trenucima očekivati i zna da će mnoga pojačala izvršiti seppuku pokušavajući ispravno reproducirati stavak.

Međutim, Ref 160M pojačala nemaju samoubilačkih nakana i s ovakvim materijalom bez ikakvih problema izlaze na kraj. Brzo, sporo, lijevo, desno, naprijed, nazad, nježno grubo, tiho, glasno, što god da su morala reproducirati, napravila su to besprijekorno. Da ne kažem da je još jedanput u vodu pala ona teorija po kojoj Wilson Audio zvučnici ne idu uz cijevna pojačala. Nisam primijetio apsolutno niti jedan problem u radu po pitanju kontrole, posebice bas područja. Naprotiv, gotovo bih rekao da su stvoreni jedno za drugo. Doduše, moram priznati da se ovo odnosi na Sophia 3 model s mirnijom impedancijskom krivuljom, dok za one veće ne bih baš tako lako gurnuo ruku u vatru.

Za koga su Ref 160M pojačala? Za sve one koji se ne opterećuju topologijama i koji se žele maksimalno približiti glazbenom djelu. Za one koji imaju zdravu referencu u glavi kako pojedini instrumenti zvuče u živo i koji znaju cijeniti senzaciju slušanja takvog zvuka u vlastitom sustavu.

S cijenom od 30.000 eura/par postavit će se kao zajebana prepreka za mnoge pa čak i da zadovoljavaju preduvjete iz prethodnog odlomka. Oni pak, koji se ovakvo što mogu priuštiti, bit će nagrađeni izvanserijskom kvalitetom zvuka i dugotrajnim uživanjem u glazbi. Nažalost, nisam među njima, ali to ne znači da još dugo neću pamtiti zvuk Ref 160M pojačala te da neću dati bezrezervnu preporuku i najvišu ocjenu.


Cijena: 30.000 eura/par

Uređaje ustupio:
Rotary Audio
Ulica Lavoslava Ružičke 2
10000 Zagreb
Telefon: +385 1 5512 705


Sustav za testiranje:

Zvučnici: Wilson Audio Sophia 3, KEF LS50
Izlazno pojačalo: Pass X250.5
Pretpojačalo: Pass XP-20
D/A konverter: Classé CP-800 Rev. 2
Analogni izvor: Kuzma Stabi S PS MKII/Kuzma 4Point 9/Lyra Delos
Phono pretpojačalo: Audio Research Reference Phono 2SE
Digitalni izvor: MacBook Air, Audirvana Plus 3
Digitalni izvor (CD transport): Marantz CD6000 OSE LE
Digitalni kabel (USB): Nordost Blue Heaven
Digitalni kabel (AES/EBU): Z Audio Spider (XLR)
Digitalni kabel (COAX): Profigold (RCA)
Zvučnički kabeli: Transparent Musicwave Super MM2, Transparent The Wave Gen. 5
Interkonekti (XLR): Transparent Musiclink Super MM2, Transparent Musiclink Plus MM2, WAY Cables Harmony
Interkonekti (RCA): Marohei Cables CT Reference
Strujni kabeli: Transparent Reference Power Cord Gen. 5, Revelation Audio Labs Passage CryoSilver Reference, Audioquest NRG-2, Audioquest NRG-3, Wireworld Stratus
Strujna letva: Supra MD06-EU MKII
Audio dodaci: Stillpoints Ultra SS, Stillpoints Mini
Audio polica: Rondo Spirit Custom
Zvučnički stalci: KEF Performance
Soba: Akustički tretirana, 8,5×3,8×2,8 m

7 komentara na objavi “Recenzija: Audio Research Reference 160M mono pojačala

  1. Nebac,

    neobično mi je što u testu nisi bacio neku usporedbu (ako takva, obzirom na razliku u cijeni, uopće postoji) sa Sound Carrier pojačalom koje si testirao…

    Lp,
    Jura

    • Iako su u pitanu iste izlazne cijevi tj. KT150, pomalo je nezahvalno uspoređivati stereo i mono pojačala, različitih cjenovnih razreda. Sound Carrier je 8.000, dok je Audio Research 30.000 eura. Dodirne točke bi bile u snazi samih cijevi tj. pojačala, međutim Ref 160M je ipak klasa za sebe po pitanju rafiniranosti zvuka i općeg dojma. Možda bi bila donekle zrelija usporedba sa Sound Carrier KT150 mono pojačalima, ali u trenutku testiranja stereo pojačala još nisu bila dostupna.

  2. “Da ne kažem da je još jedanput u vodu pala ona teorija po kojoj Wilson Audio zvučnici ne idu uz cijevna pojačala”…nije jasno otkud ta teorija (to valjda marketinški tipovi smišljaju u hodu) jer bih očekivao da jedan hi-fi influencer tvog kalibra zna da Wilson testira svoje zvučnike upravo s VTL-ovim pojačala koja su CIJEVNOG ustroja

    • Ta se teorija prenosi kao urbana legenda, jasno, često paušalno utemeljena uglavnom od ljudi koji nisu, ili imali Wilson Audio zvučnike, ili nemaju iskustva s njima. Nisam nigdje napisao da tu teoriju podržavam. Iznenađenja su uvijek moguća pa čak i ako papir tumači drugačije. Osim toga, znam da mnogi vlasnici tjeraju Wilsone s cijevnim pojačalima, počevši od McIntosha, Lamma, VTL-a, Audio Researcha, Conrada Johnsona, Jadisa, itd.

      A što se tiče testiranja Wilson Audio zvučnika, budi uvjeren da možeš samo nagađati čime ih sve testiraju. Ono što je oku vidljivo iz dostupnih online i offline materijala (Dan’Dagodstino, VTL, Spectral…) ne znači da je u pitanju standard.

      Pozdrav!

  3. Odlična recenzija, kao i uvijek, ali “PREDOČNIK”!!!???. Pa molim Vas gosp.Uglješić. Nije Vam valjda Sanda Ham lektor?
    Pozdrav

    • Zdrenko, baš ste me nasmijali! :) Ha, gledajte, predočnik bi kao bila hrvatska riječ za LCD. Pokupio sam ju od domaćih audio novinara, ne sjećam se više od kojeg. Evo, ne znam… slobodno predložite adekvatnu riječ.

      Hvala Vam na čitanju i komentaru. Pozdrav!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *