Dobro osmišljena, napisana, otisnuta i ukoričena knjiga naslova – Homage, koju autorski potpisuje Sonus faber, sadržajem povezuje stare majstore izrade klasičnih instrumenata i proizvodnju zvučnika modernog doba. Ta knjiga ustvari, umjesto čitanja, nudi užitak slušanja jedne od najljepših priča u audio industriji.
Doduše, i mnogi drugi proizvođači, ne samo zvučnika, već i ostale audio opreme, uz svoje proizvode vežu imena najvećih kompozitora ili glazbenika u povijesti glazbe. Nažalost, većinom su u pitanju površne i banalne poveznice. Često imam dojam da se takvi nazivi audio proizvoda, biraju s prilično pretencioznim namjerama koje bi a priori trebale izjednačiti zvuk tj. kvalitetu zvuka sa skladateljskom genijalnosti.
S druge strane, sa Sonus faber strane, takav je pristup izveden kako spada, s dubljim smislom, povijesnim vrijednostima i tradicijom na umu, razvijenom estetikom i tehničkim znanjem. Konačno, i s velikim štovanjem i poznavanjem glazbe.
Serija Homage zvučnika, posvećena je ljudima koji su svojim rukama, znanjem i vještinom ostavili neizbrisiv trag u povijesti i izradi glazbenih instrumenata. To se majstorstvo iznimno cijenilo još u vremenu kada su instrumenti stvarani, da bi danas pojedini primjerci imali gotovo neprocjenjivu vrijednost.
Sonus faber je tu stavio fokus na trojicu, ujedno po mnogima najznačajnijih majstora zanata: Nicoloa Amatija, Antonija Stradivarija i Bartolomeja Giuseppija Guarnerija, sve redom pripadnike famozne kremonske škole izrade instrumenata. Tu se još ubrajaju Lorenzo Storioni, Giovanni Battista Ceruti, Carlo Bergonzi, kao i dvojica manje poznatih majstora iz Guarneri obitelji, Andrea i Giuseppe Guarneri, potonjeg kroz povijest često navođenog kao ‘filius Andreae’, odnosno, Andrejin sin.
Vjerojatno ih je bilo još, ali ovo su uglavnom imena koja se ističu kao najveća kada su kremonska škola i izrada instrumenata u pitanju. Iako će većina uz imena Stradivari, Guarneri i Amati automatski vezati violine kao njihova najveća majstorska djela, valja imati na umu da su isto tako bili vješti u izradi viola, violončela i lutnji, a možda i još ponekog manje poznatog gudačkog instrumenta. Ustvari, rijetko koji se zadržao na izradi samo jedne vrste instrumenta.
Nalazimo se u 17. i 18. stoljeću tj. periodu kada su nastala ta najvažnija i takoreći, bezvremenska majstorska djela. Taj se period rasteže sve do početka 19. stoljeća u kojem su također izrađeni fantastični primjerci instrumenata poput Cerutijevih violina.
Vjeruje se da je Stradivari za života izradio oko 600 violina od kojih se najviše cijene one nastale između 1700. i 1720. godine. Za razliku od Stradivarija, Bartolomeo Giuseppe Guarneri, znan i kao Joseph Guarnerius del Gesu, s nekih 250 izrađenih violina bio je skromnijeg proizvodnog opusa, ali dovoljno snažnog da zauvijek ostane primjer vrhunskog zanata i genijalnog znanja. Isto vrijedi i za Amatija za kojeg se vjeruje da je izradio tek dvadesetak violina.
Danas se cijene instrumenata navedenog trojica, konkretnije, violina, kreću od par stotina tisuća pa sve do dvadeset (možda i više) milijuna eura. Neke se nalaze u privatnom vlasništvu, kako kolekcionara tako i samih glazbenika, dok se dobar dio nalazi u vlasništvu javnih institucija poput muzeja, zaklada ili čak grada. Često se daju tj. posuđuju na korištenje najboljim violinistima i violinisticama današnjice. Naravno, svi su primjerci debelo osigurani.
Za razliku od, primjerice gitare, koja s godinama gubi na kvaliteti zvuka i kroz duži period postaje takoreći bezvrijedna, violina s godinama postaje sve bolja i vrjednija. Tu se doduše lome koplja i često se raspravlja o tome vrijede li te violine i ostali instrumenti iz tog doba tolike novce tj. opravdavaju li cijenom kvalitetu zvuka. Smatram se nekompetentnim po tom pitanju pa neću dalje ulaziti u tu temu. Osim toga, danas je jako relativno što uopće nešto nekome vrijedi i koliko je racionalno izdvojiti bogatstvo za ovakve raritete.
Sa Sonus faberim zvučnicima iz Homage serije stvari su daleko egzaktnije, ali u kontekstu audija, također skupe i spadaju u grupu luksuznih proizvoda. Inicijalno se Homage serija temelji na kompaktnim tj. dvosistemskim Guarneri Homage i samostojećim Amati zvučnicima. Kasnije se pridružio najbolji samostojeći model Stradivari, a unazad par godina i Serafino kao početni samostojeći zvučnik u Homage seriji. Posljednji je dobio ime po Santu Serafinu, još jednom čuvenom talijanskom majstoru izrade instrumenata, lutnji i violina. No, za razliku od svih do sada navedenih, Serafino se naslanja na utjecaj venecijanskih majstora 17. i 18. stoljeća, iako je zamjetan utjecaj i kremonskih, posebice Amatija.
Kroz godine su se redale novije i unaprijeđene verzije pojedinih modela u seriji, tako da je u slučaju Guarneri zvučnika, od izvornog Homage, preko Memento, Tradition i Evolution, dogurao do petog modela, trenutačno aktualnog u ponudi – G5.
Kada biste usporedili izgled Guarneri Homage i G5 zvučnika, teško biste se oteli dojmu koliko su bitno različiti bez obzira na očito uložen ogroman trud kako bi se sačuvao genetski kod.
Tu je postignut cilj jer najvažniji dio tog koda bezuvjetno spaja sve modele i čini ih članovima iste obitelji. Riječ je o kabinetu zvučnika čija je konstrukcija inspirirana lutnjom i ciljem da upravo takvo konstrukcijsko rješenje osigura veću rigidnost i time dodatno unaprijedi kvalitetu zvuka.
Drveni dio kabineta obložen je lameliranim komadima, a izvedbom, ručnim radom, završnom obradom i posvećenosti detaljima, spaja dva svijeta u kojima su nastala majstorska djela i vrhunski izvori zvuka. Guarneri G5 posvećen je Bartolomeju Giuseppeu Guarneriju i “Zlatnom dobu” izrade violina.
Možemo reći da tu svaka sličnost završava jer sve ostalo na G5 zvučnicima, a isto tako i na pripadajućim stalcima, gotovo vrišti koliko daje do znanja kako je riječ o modernijem i tehnološki naprednijem proizvodu.
U svaki je zvučnik ugrađena novo razvijena i najbolja 150-mm mid-bas zvučnička jedinica koju Sonus faber može napraviti koristeći trenutačno dostupnu tehnologiju. Isto vrijedi i za 28-mm visokotonsku jedinicu meke kupole.
Zvučnici su bas-refleks konstrukcije s otvorom na stražnjoj strani kao dio aluminijskog dodatka koji se proteže visinom cijelog kabineta. Taj metalni dio uvelike podsjeća na hladnjake kakve najčešće viđamo na pojačalima. Ovdje imaju više-manje istu ulogu jer se s unutrašnje strane na njih naslanja skretnica, dok se s vanjske nastavljaju bi-wire zvučnički priključci. Koliko se u radu sama skretnica zagrijava, teško mi je reći jer na dodir nisam osjetio nikakvu toplinu na tom dijelu zvučnika.
Frekvencijski raspon kreće se od 40 do 35000 Hz, osjetljivost je 86 dB SPL (2.83 V/1 m), dok nominala impedancija iznosi 4 Ohma. Možda će nekome biti koristan i podatak o rezu skretnice, određenom na 2200 Hz. Svaki zvučnik teži 16 kg, a ukupna težina pakiranja s oba zvučnika i stalaka iznosi 49 kg. E, tu je već kičma lagano ugrožena.
Osim metalnih i drvenih materijala, korišteni su (nezaobilazna) koža, karbon i tekstil. Karbon čini ključni materijal i dio stalaka jer ima važnu ulogu u kontroli i anuliranju nepoželjnih vibracija. Baza stalka izrađena je od masivnog komada aluminija pod koji se montiraju šiljci. Gornji dio stalka obložen je kožom s tekstilnim dodatkom na vrhu koji sprječava direktan dodir lakiranog dijela zvučnika i stalka.
S donje strane nalaze se četiri rupe koje nasjedaju na metalne pinove fiksirane na gornju tekstilom presvučenu plohu. Time je zvučnik “zacementiran” za stalak i nema brige oko toga je li idealno i ravnomjerno sjeo naspram drugog.
Više bih volio vidjeti rješenje kojim se čvršće zvučnik fiksira za stalke jer ovo ipak traži da pripazite ako se krećete oko zvučnika. Jedan jači i nesmotren okret i moglo bi se vrlo lako dogoditi da zvučnik oborite sa stalka. Mala je vjerojatnost, ali ipak valja pripaziti.
Promatrajući zvučnik u kompletu sa stalcima, moram priznati da nisam do kraja definiranog stava oko izgleda i ukupnog dojma. Zvučnici su besprijekorno izrađeni i tu nema spora. Fantastično su lakirani i tu se vidi majstorija na djelu, ali i na spojevima i prijelazima jednog materijala u drugi, drva u metal, kože u karbon, karbona u metal…
Dostupna su tri finiša, Graphite Wood, Wenge Wood i Red Wood. Na moje zadovoljstvo, iz Rotary Audija sam dobio G5 na testiranje u Graphite Wood finišu koji je po mom ukusu daleko najljepši. Ima težinu, djeluje otmjeno i u prostoru izgleda fenomenalno. Dodatno, a za razliku od Wenge Wood finiša, nema istaknute linije između lamela, dok Red Wood pak bojom pripada nekom prošlom trendu. No, to ne znači da se vama jedan od ta dva neće baš najviše sviđati.
Zvučnici su neupitno vrhunski napravljeni i čim ih ugledate, jasno vidite kako je riječ o visoko kvalitetnim proizvodima. Stalci također izgledaju odlično i tu već karbonski dio konstrukcije komunicira sofisticirani dizajn.
Međutim, nekako mi se ta dva elementa, zvučnik i stalak, previše samim izgledom i izborom materijala odvajaju. U zvučniku čitam Guarnerija i talijanske majstore, mogu u njemu vidjeti klasičan instrument, mislima otići u prošlost i sadašnjost te bolje shvatiti cijelu ideju i proizvodnu filozofiju.
S druge strane, stalci kao da pripadaju, ne 21., nego 22. stoljeću. Možete u njih buljiti danima, ali teško da ćete tu vidjeti Guarnerija ili bilo koga iz majstorskih radionica. Razumijem da se vrlo vjerojatno namjerno išlo za spajanjem tradicionalnog i modernog, starog i novog, ali smatram da je takav kontrast previše izražen.
Sa mnom se sasvim sigurno ne bi složio Livio Cucuzza, glavni dizajner cijele McIntosh grupe i jedan od globalno najcjenjenijih industrijskih dizajnera. Ne bih se čudio da nakon nedavnog preuzimanja grupe od Bosea, dodatno učvrsti poziciju ključne osobe kada je dizajn u pitanju.
Nakon ovog dužeg uvodnog dijela, na red dolazi ono što je u cijeloj priči ipak najvažnije – zvuk.
No prije zvuka, samo bih istaknuo kao smještaj zvučnika u prostoru nije bio pretjerano zahtjevan zadatak. Naravno, to ne podrazumijeva da ih možete bilo kako pozicionirati. Razmak između zvučnika, kao i zaokretanje, važni su u kreiranju zvučne pozornice, ali tu ćete se prošvercati budu li zvučnici koji centimetar više ili manje zaokrenuti ili razmaknuti. Međutim, morate im dati konkretnog zraka s svih strana jer ćete ih u suprotnom ozbiljno limitirati i nećete do kraja otkriti za što su sposobni G5 zvučnici.
Dakle, odmaknite ih od zidova koliko god možete, jasno, vodeći prvenstveno računa o akustici, modovima sobe i slušnoj tj. sjedećoj poziciji. Vodite računa i o tome kako se bas-reflex otvor nalazi sa stražnje strane. Ne mora biti pravilo, ali najčešće premali odmak od stražnjeg zida kod takvih zvučnika naglašava bas područje.
Nažalost, gorka je činjenica da G5 traži snažno i strujno stabilno pojačalo. Tek kada ih konkretno nahranite, raspjevat će se punim plućima. U prijevodu, gladni su struje i to se osjeti već na prvo slušanje nekog iole složenijeg glazbenog materijala.
Da je u pitanju ozbiljan i moćan zvučnik, prvi dokaz pruža niskotonsko područje koje fascinira koliko duboko odlazi te kako čvrsto i artikulirano zvuči. Ali ponavljam… samo ako ga kontrolira snažno pojačalo. U mom slučaju, to je bilo Pass X350.8 izlazno pojačalo koje raspolaže s 2 x 350 Watta po kanalu na 8 Ohma. Dakle, nema tu majci, vrdanja i mrdanja. Ovo, kad ih je zgrabilo za cojones, sljedećih ih dana nije puštalo od jutra do mraka.
Guarneri G5 su bez ikakvog naprezanja zvukom ispunili mojih 32 m2. Kreirali su raskošnu i ogromnu zvučnu pozornicu. Virtualno su pomaknuli zidove i stvorili iluziju kako sviraju u daleko većem prostoru. Unutar pak, sve se vrlo precizno nalazilo na svom mjestu i pružio se kristalno čist pogled u zvukovnu strukturu.
Kada u pozornici osjetim i čujem lakoću kojom se ocrtavaju instrumenti i prostor oko njih, u kojoj nema naguravanja i uzurpacije “tuđeg teritorija”, u smislu naprezanja kako bih odvojio zvuk jednog instrumenta od drugog, kreće užitak slušanja. To je ustvari trenutak kada se pojavi prvi osmijeh na licu.
E, tako! Sad, kad su se svi lijepo smjestili na svoja mjesta, došlo je vrijeme da bacim oko na izgled. Hajde da vidim kako se tko obukao, je li se netko pojavio neispeglan, viri li kome majica iz hlača, ima li kakva rupa ili masna fleka na košulji, tko se nije, a tko je uredno počešljao, nosi li na nogama čiste ili blatnjave cipele.
Naravno, ovo je sve metafora za usmjeravanje pažnje oko toga kako pojedini instrumenti zvuče, koliko su uvjerljivi, zvukom prirodni i timbralno ispravni. Ako je primjerice klasična gitara u pitanju, slušam i pokušavam složiti čim jasniji i sveopći dojam o zvuku te gitare. Mora biti tonski povezana, usklađena i ne bi smio steći dojam kako pojedina žica u usporedbi s ostalima strši, zvuči hladno, sterilno ili metalno.
Klasična gitara ima šest plastičnih (nylon) žica različitih debljina. Naravno da svaka različito zvuči, ali su generalno toplijeg i mekanijeg karaktera od metalnih žica kakve se nalaze na akustičnoj gitari. Ono što je ovdje nepoželjno, dakle, hladno, sterilno i metalno, u slučaju akustične gitare može prijeći u sasvim drugi kontekst i lako se pretvoriti u poželjno.
Čujete li metalni zvuk u klasičnoj gitari, imate problem. Ustvari dva. Ili je zakazao sustav pa kroz cijeli audio lanac slušate neispravno reproduciran zvuk, ili je zakazao audio zapis jer u startu slušate loše snimljen materijal. Kako sad znati na koga prstom pokazati i proglasiti krivcem?
Vrlo jednostavno. Bar što se tiče audio zapisa. Naime, za testiranje neke audio komponente i evaluaciju zvuka, gotovo ćete nagonski ići za time da koristite čim kvalitetniji snimak. U prijevodu bi to značilo da ćete posegnuti za provjerenim izdavačkim kućama za koje znate da u katalogu drže produkcijski superiornija izdanja od onih komercijalnih.
Analogue Productions, Mobile Fidelity Sound Lab, Reference Recordings, Fone, Opus 3, FIM, neka su od imena izdavačkih kuća za koje se zna da imaju vrhunska izdanja i snimke. Nađe se i tu kukolja, ali generalno kupujete najbolje što se na tržištu nudi i što kvalitetom zvuka debelo odskače od izdanja komercijalnih izdavačkih kuća.
Ako znate da u rukama imate jedno takvo izdanje, a jedna vam se žica gitare i dalje odvaja od ostalih, problem je negdje u audio lancu, bilo zvučniku, pojačalu, gramofonu, nekom kabelu ili u samoj prostoriji u kojoj slušate.
Da biste se uspješno ulovili u koštac s takvim problemom, prvenstveno je ključno slušno iskustvo, ranije stečeno na mnogobrojnim koncertima, javnim nastupima, tulumima, plažama i pothodnicima. Jednom, kada imate iskustvo slušanja stotine različitih gitara u isto toliko različitih uvjeta, možete reći da znate kako ustvari zvuči gitara. Na temelju tog iskustva moći ćete samouvjereno i sa sigurnošću reći da ta prokleta žica neuvjerljivo zvuči i da tako gitara u prirodi ne svira, odnosno da zvučnik kojeg testirate, u usporedbi s drugim zvučnikom na istoj pratećoj opremi, neispravno reproducira zvuk baš te žice. Et, voilà!
Jasno, sad to valja prenijeti i na sve ostale instrumente pa odjedanput takve opservacije postanu vrlo zahtjevan i složen proces. Pogotovo kada se tu još uključi slušanje ostalih kritičnih faktora, primjerice dinamičkog raspona zvuka pojedinih instrumenata, ali i svih u cjelini. Zatim usmjeravanje pažnje na slojevitost glazbene prezentacije, do koje se granice ti slojevi mogu razabrati i što se u pojedinom nalazi, odnosno, što se u njemu može čuti. Rezolucija će se pokazati kritična za pozornicu, ali i za iznošenje najfinijih detalja u snimci.
Neću sad dalje nabrajati što sve kritičko slušanje obuhvaća jer će još o tome kasnije biti riječi u slušnim utiscima, ali ću svakako navesti još jedan izuzetno važan faktor za stjecanje cjelokupnog dojma i zaključka o kvaliteti zvuka. Riječ je o sposobnosti, u ovom slučaju, zvučnika, da vas zvukom takoreći magnetski privlači i gura u srž glazbe. Pišem o involvirajućem faktoru, faktoru bez kojeg de facto, nema pravog uživanja u glazbi.
Što sve od toga pa i više, konkretno ima Guarneri G5, uskoro pročitajte u nastavku recenzije. Vjerujem da bi moglo biti zanimljivo, a tim više što se tijekom testiranja istaknula jedna karakteristika kakva se vrlo, vrlo rijetko može čuti kada su kompaktni zvučnici u pitanju.
No, sve u svoje vrijeme, kako ono kada su nastale kremonske violine, tako i ono u kojem slijedi nastavak teksta.
Povratni ping: Recenzija: Sonus faber Guarneri G5 zvučnici – 2. dio - Too LoudToo Loud