ECM Records, 2012. (ECM 2237) – Format: FLAC 16/44.1 (CD), dostupno i kao Hi-Res 24/96 na: www.gubemusic.com
Tord Gustavsen – klavir
Tore Brunborg – tenor saksofon
Mats Eilertsen – kontrabas
Jarle Vespestad – bubnjevi
Glazba: 5 – Kvaliteta zvuka: 5
Gotovo da je prošlo 10 godina od pojavljivanja Gustavsenovog prvijenca koji je ostavio duboki trag u nordijskom snijegu. Taj trag pratili su ljubitelji jazza sve ove godine, vjerojatno pitajući se, gdje završava? Kako su se zime mijenjale, tako je postajalo sve jasnije da se tom tragu ne nazire kraj te da ga neće izbisati niti proljetne kiše ili ljetne vrućine. Stvorena je senzacija nordijskog jazza, a svijet glazbe postao je bogatiji za još jedno izvanserijsko izdanje.
Prva tri albuma, Changing Places, The Ground i Being There, na neki način možemo smatrati trilogijom. Prvi album je bio toliko dobar da su se sljedeća dva našla pod posebnom lupom i o kojima se govorilo u suzdržanim superlativima. Naravno, da je kojim slučajem redoslijed izlaska bio drugačiji, teško bi se bilo odlučiti koji je od ta tri albuma bolji. Trio, Tord Gustavsen, Harald Johnsen i Jarle Vespestad disao je poput braće na sva tri albuma jasno izražavajući senzibilitet vlastite glazbe.
A onda se dogodio zaokret koji, prema osobnom sudu, ostaje nepoznanica sve do posljednjeg, petog albuma o kojem je ovdje riječ. Naime, na četvrtom albumu Restored, Returned, trio postaje ansambl, na mjesto kontrabasiste Haralda Johnsena uskače Mats Eilertsen te se još pridružuju Kristin Asbjornsen kao vokal i saksofonist Tore Brunborg.
Ova posljednja, nazovimo ju tako, saks akvizicija, pokazat će se izuzetno logičnim i mudrim potezom. Nažalost ne već na prvom albumu u novom sastavu. Iako se navode različiti razlozi ovoj promjeni, ono što neosporno ocrtava album jest osjetno drugačija glazba Tord Gustavsena. ‘Restored, Returned’ bih u najkraćim crtama opisao kao fazu mutiranja gdje glas mladog čovjeka postaje nejasan i na trenutke iritantan. Daleko od toga da taj glas govori neistinu i grube laži, već jednostavno ranije opisane tragove u snijegu pretvara u vrludav put pun neizvjesnosti.
Ono što je Gustavsen ranije savršeno opisivao kroz instrumente svoga trija, odjednom traži potporu na albumu kroz vokal Kristin Asbjornsen. Iskreno govoreći, vokal je divan i točno odmjeren, ali odvlači Gustavsenovu glazbu na sasvim jednu drugu, pa čak, usudio bih se reći, sladunjavu stranu.
Srećom, mojom, dočekali smo i peti album The Well. Album u kojem se Tord Gustavsen pojavljuje u kvartetu i u kojem posadu broda napušta ‘sporni’ vokal. Već u prvim sekundama slušanja ‘The Well’ bezgrešno otkriva da je riječ o ‘Gustavsenu’. Međutim, to su otkrivali i ostalih četiri albuma do sada. Prvo cjelovito preslušavanje albuma vraća stvari na svoje mjesto i gotovo sa sigurnošću zaključujem da je riječ o ‘The real McCoy’ albumu. Izuzetno fino i pitko, razumljivo i organski. A onda, pažljivijim ponovnim slušanjem zapravo otkrivam jedan sasvim novi svijet razgovora i glazbe. ‘The Well’ nije najbolji Gustavsenov album, već djelo za sebe ili bolje rečeno – remek-djelo!
Očigledno godine i iskustvo čine svoje. Tenor saksofon Tore Brunborga napokon uspostavlja ravnotežu u komunikaciji i daje novu težinu Gustavsenovoj glazbi. Ona sad postaje artikuliranija, sofisticiranija i još senzibilnija. Kompozicija ‘Communion’, odnosno ‘Communion, var.’ možda najbolje ocrtava i opisuje tu jednu novu povezanost među glazbenicima. Ovdje svakako valja spomenuti i prisutnost ‘novog’ kontrabasa Matsa Eilertsena koji poput veznog tkiva drži konstituciju na okupu, ne dozvoljavajući da se u bilo kojem trenutku raspadne. Ako je i postojala rasprava oko ranijih albuma je li kontrabas pretenciozan i prenaglašen, ovdje to sasvim sigurno nije.
Minuciozni razgovori praćeni izrazitim uvažavanjem i s ogromnim osjećajem za tuđi ‘privatni prostor’ u koji se ne ulazi bez dopuštenja, naprosto ostavljaju bez daha. Ovakvi, zreli razgovori zaslužuju ništa drugo nego bezrezervnu preporuku i bezgranično opetovano preslušavanje albuma. Sjajno pogođeno ime albuma ‘The Well’, de facto je nepresušni bunar iz kojeg će mnogi piti i ponovno se vraćati po još, utažiti žeđ i umiti lice svježim notama.
ECM već godinama unazad producira snimke oko kojih se lome koplja u audiofilskim krugovima. Jedni će reći da stvara iluziju lažnog prostora kakav u prirodi ne postoji i da takav raspored glazbenika uživo jednostavno ne bi bio fizički moguć, dok će drugi tvrditi da im to nije toliko važno s obzirom na besprijekorno visokovjeran snimak instrumenata.
Osobno ću se nakloniti drugoj strani jer u ovom albumu ne tražim da mi se kvartet preseli u dnevni boravak ili da ja otiđem u dvoranu, nego želim savršeno razgovijetno razumjeti o čemu ovi glazbenici razgovaraju.
I zato, zamolit ću vas za malo tišine, Tord Gustavsen Quartet ima riječ.