Recenziju Pathos Inpol 2 integriranog pojačala i Endorphin CD playera
izvorno sam objavio 2009. godine u forumskom dijelu Audiofil.net
portala. Oba su uređaja i danas dio ponude Pathos Acousticsa.

Dobro pamtim prvi susret s Pathosom, odnosno s prvom verzijom Classic One integriranog pojačala. Stajao sam u čudu pred vitrinom u trgovini domaćeg distributera, tada smještenog na adresi na zagrebačkom Srebrnjaku i pitao se kakvo je to čudo. Takav pristup oblikovanju pojačala do tada nisam vidio. Toliko je odskakalo svojim nesvakidašnjim izgledom da mu, koliko god to čudno zvučalo, nisam imao volje posvećivati ekstra pažnju. Jednostavno, to izgledom nije bilo “pojačalo”! Čovječe, pa zna se valjda kako izgleda pojačalo?!

U tim trenucima nisam ni slutio da ću par godina kasnije i sam postati vlasnik Classic Onea. Bez obzira što me dopala MKII verzija, izgledom gotovo nepromijenjena od prethodnika, čak i danas, u svojoj MKIII varijanti izgleda gotovo identično. Izvana gledajući, u pitanju su minorne izmjene. A onda sam kao vlasnik počeo sasvim drugačije gledati na taj predmet požude i kako je vrijeme odmicalo, sve sam više bio svjestan što se zapravo krije iza Pathosovog slogana “Unorthodox approach”. Kasnije ću se malo vratiti na ovo.

S obzirom na to da sam bio vlasnik MKII i MKIII verzije te čak isprobao obje u mostnom (bridge) načinu rada, ono što najviše pamtim je zvuk tog pojačala, ili još bolje rečeno, tih pojačala. Da ne kažem da sam neko vrijeme posjedovao i Logos integrirac te da sam u zadnjih godinu-dvije imao prilike upoznati i zvuk Digit CD playera. Sve u svemu, za Pathos me vežu dobra sjećanja i mnogi sati ugodnog slušanja glazbe. Kombinacija Classic One MKII i Focal Electra 907 Be – 25th anniversary model zvučnika, ostavila je na mene posebno snažan dojam.

Inpol2 smjestio se u viši-srednji razred Pathosove ponude amplifikacije (iznad su još InPower i Adrenalin mono blokovi), dok Endorphin predstavlja sam vrh ponude CD reproduktora. Kako bih u startu otklonio eventualne degradirajuće primisli, napominjem da i Inpol2 predstavlja punokrvno High-End pojačalo. Sugerira to ne samo poprilično visokom cijenom od 58.900 kuna, već i ustrojem, odnosno tehnologijom koja je u njega ugrađena te na kraju ili ako hoćete, na početku – zvukom. Zapravo, gotovo da je nepravedno gledati na Inpol2 kao integrirano pojačalo. Ulazna i izlazna sekcija potpuno su odvojene i svaka od njih ima svoje vlastito napajanje. Cijevno potpuno balansirano pretpojačalo radi u čistoj A klasi baš kao i izlazno pojačalo, ali s razlikom što potonje koristi MOSFET tranzistore u pojačivačkom sklopu. Zajedno čine hibridni uređaj, nazivne snage od 45W po kanalu na 8 Ohma. Da se radi o A klasi jasno je već nakon dvadesetak minuta rada pojačala, a konačna potvrda stiže nakon sat vremena kad je već nemoguće držati ruku na hladilu duže od dvadesetak sekundi. E sad, ako želite doživotno nositi Pathosov logotip na dlanu ili pak glumiti Iron Mana, izvolite, samo nemojte reći da niste bili upozoreni.

Inače sam naziv uređaja, Inpol(2), dolazi iz naziva patentirane tehnologije koja se u njemu nalazi – INPOL (Inseguitore a Pompa Lineare), prvi put primijenjenom u modelu TT (Twin Towers).

Riječ je o sklopu koji radi u A klasi bez povratne veze i u kojem je signal kompletno amplificiran putem cijevi. Kako tvrdi ekipa iz Pathosa, to je jedini način da se sačuva integritet harmoničke strukture ulaznog signala. Slijedom te tvrdnje, izlazno pojačalo služi samo isporučivanju onoga što zvučnici zahtijevaju – stabilnu i dostatnu snagu, osobito pri niskim impedancijama.

Inpol u svojoj novijoj verziji odlazi korak dalje, tako da sad imamo topologiju baziranu na dvostrukom Inpol sklopu koji međusobno djeluju u kontra fazi te tako praktično poništavaju izobličenja. Rezultat je THD manji od 0,05% bez potrebe za negativnom povratnom vezom.

Međutim bez obzira što sam od samog početka na Inpol2 gledao kao na dvije komponente, ovdje se ipak radi o integrircu, a usporedbu integriranog pojačala i odvojene kombinacije pre/izlaz smatram ne baš potpuno fer play igrom.
Fer ili ne, nisam imao drugog izbora već baciti karte na stol i jednostavno pokušati dokučiti što bolje svira. I tako se Inpol2 našao u srazu s uređajima vlastitog sustava, Classé CA-2200 izlaznim pojačalom i Classé CP-500 pretpojačalom.

Na sličan način u žrvanj s Classéovim CD playerom CDP-102, ubacio sam i Endorphin čija cijena iznosi 52.900 kuna. Doduše, Endorphin se našao u ogledu s još jednim sjajnim CD uređajem, Gamut CD3 playerom. Koji je od ova tri playera pokazao najviše što može, napisao sam u recenziji Je li skuplje bolje? Ono na što ću ovdje pak usmjeriti pažnju je kako Inpol2 i Endorphin kao cjelina djeluju zajedno.

No prije toga nekoliko rečenica o Endorphinu s tehničke strane. Slika jasno otkriva da se radi o top loaderu, dakle, disk se ubacuje s gornje strane dižući poklopac (clamp). Nakon zatvaranja, slijedi vrlo brzo očitavanje sadržaja diska (TOC) s diska i glazba može krenuti. Naravno, pod uvjetom da ste prethodno svladali Pathosovu školu logike i dizajna. Diploma koju ćete morati zaslužiti proučavajući uputstva učinit će vas jedinstvenim audiofilom koji prebirajući po tipkama na kojima i oko njih ama baš ništa ne piše, vješto barata funkcijama uređaja. Oni pak koji sa sjetom razmišljaju o danima markiranja i nošenja šalabahtera na ispite i ne da im se čitati uputstva, Talijani su predvidjeli (i priložili) plastikaner daljinac s mnoštvom tipki i teksta. Tu je odmah sve jasno ko’ dan.

Šalu na stranu, štos je u tome da se na osnovnom i prekrasno oblikovanom daljincu nalaze osnovne funkcije uređaja poput Play, Pause, Stop, Next, Back i Power, odnosno one koje će većina korisnika u svakodnevnoj upotrebi uglavnom i koristiti, dok se na “običnom” daljincu nalaze dodatne funkcije poput, Random Play, Program, Skip, Repeat, Fast Forward, itd., itd… ima toga podosta.

Za transport je zaslužan Philipsov CDM Pro mehanizam, koji zahvaljujući svojoj robusnosti i pouzdanosti gotovo da nosi kultni status među audiofilima. Osobno ne bih gurnuo ruku u vatru da je u današnjem svijetu CD reproduktora (i tehnologije koja ih prati) upravo takav, preskupi mehanizam zadužen za vrhunski zvuk, ali isto tako ne vidim ništa loše da se i dalje ugrađuju u High-End uređaje. Pathos, baš kao i Audio Research, Audio Aero, Zanden, Audio Note, Metronome i ostala svita, sudeći po vlastitim top modelima, i dalje ne dvoje oko izbora transporta. I da… imaju još nešto zajedničko… podržavaju isključivo Red Book standard. Arrivederci SACD e DVD-Audio!

Endorphin je potpuno balansiran uređaj. Već letimičan pogled na ogledalno organizirani izlazni lay-out sklopa otkriva da se radi o balansiranom ustroju. Za svaki kanal, odnosno za konverziju digitalnog u analogni signal zadužen je po jedan 24-bitni Crystalov D/A konverter. Možda će se nekome učiniti čudnim izbor ovog dinosaur-konvertera u izumiranju, ali osim vrlo niskog clock jittera i sposobnosti upsamplinga do 192kHz, posjeduje i jednu vrlo važnu funkciju koja ga još drži na životu, a ta je da je sposoban poslati pretvoreni signal direktno u cijev. U ovom slučaju, u rusku 6N30 (6H30).

Uz ostale probrane vrhunske audiofilske komponente, tu je i dvanaest nezavisno reguliranih napajanja. Cijeli uređaj napravljen je vrlo kompaktno i svojom solidnom masom ostavlja dojam vrlo kvalitetno napravljenog uređaja.

Što se pak vanjskog izgleda tiče, i Endorphin i lnpol2 su posljedica drukčijeg pogleda na uporabne predmete. Filozofija unutar kuće energično odbacuje karakterističan, odnosno klasičan izgled audio uređaja i okreće se u smjeru eksperimentiranja s oblicima i materijalima.
Konkretno govoreći i u slučaju integriranih pojačala Classic One, Logos, TT i Inpol2, za razliku od mnogih proizvođača koji koriste drvo u kombinaciji s metalom, ne bi li udahnuli “prirodnost” u svoj proizvod, Pathos odlazi korak dalje, pa promišljenim potezima koristi prirodni materijal ne samo u službi estetike, nego i u određenom stupnju komunikacije s korisnikom. Tako će se primjerice dva komada drva napravljena iz iste građe naći jedan na uređaju, a drugi u vašoj ruci. Ovo vrijedi i za Endorphin, s razlikom da je u ovom slučaju riječ o crnom pleksiglasu. Inpol2, baš kao i Logos ima hladnjake koji su načinjeni iz izduženog i multipliciranog Pathosovog logotipa. Ovaj detalj lako će postati premet rasprave, jer dok će jedni sumnjati u ravnomjernu disipaciju, drugi će reći da ovakvo što još nije viđeno. I zaista – nije.
Nadalje, svaki od uređaja iz Pathosove game, posebice iz najviše klase novije produkcije, hrabro preskače četvrtastu formu u primarnom obliku uz namjerno prkošenje i zaobilaženje pravih kuteva. Za posljedicu imamo Adrenalin mono blokove, Synapse pretpojačalo i naravno, Endorphin.

Sve ovo zadnje opisano slobodno možemo pripisati jednom čovjeku – Paolu Andrioliju, industrijskom dizajneru školovanom u Veneciji i jednom od trojice osnivača Pathosa. Koliku snagu vrhunskog oblikovanja nose u sebi Pathosovi uređaji možda najbolje govori činjenica da niti jedan uređaj iz ponude nije prešao granicu dobrog ukusa pa otišao u kičeraj poput, recimo, nekih modela njemačkih proizvođača tipa Burmester ili MBL. Osim toga, Pathos dan-danas predstavlja nedohvatljiv san mnogim istočnjačkim proizvođačima poput kineskog Xindaka koji svom silom pokušavaju kopirati pojedine Pathosove modele. Ruku na srce, nije tu jedini Pathos na udaru, ali to je već tema za neku drugu raspravu.

Kako god, ovakav “unorthodox approach” možda baš i nije za svakoga. Dozvoljavam da se među audiofilima nalaze i “klasičari” kojima se ovakav pristup neće svidjeti.

Međutim, ono što bi svakako trebalo biti za svakog audiofila jest – dobar zvuk, a dobrog zvuka ovdje, hvala na pitanju, ima u izobilju.

Prva i osnovna stvar koja će okarakterizirati ovu kombinaciju po uključivanju je ogromna pozornica u svim smjerovima. Slika koja se trapezoidno širi iza linije zvučnika zaista zapanjuje. Ovaj, nazvat ću ga tako, efekt čak pomalo i zbunjuje, odnosno na nekim snimkama djeluje pomalo nestvarno. Slušajući simfonijske orkestre, nisam imao nikakvih primjedbi, ali slušajući primjerice Karmosin s albuma Being There, Tord Gustavsen Trija, gotovo da je bio prisutan surround efekt. Tko je slušao znat će da ta kompozicija zorno ocrtava trend ECM-a po pitanju snimanja bubnjeva i činela. Htjeli, ne htjeli, bubnjar ima raspon ruku od 15-ak metara, jedva dostatnih za udaranje po svim činelama i bubnjevima jer cijeli set ide u navedenu širinu, do 5 metara u visinu i tko zna koliko metara u dubinu. Jasno, to je sve posljedica korištenja male vojske mikrofona i naknadne obrade snimke. U konačnici imamo kompoziciju za 5, timbar za 5, rezoluciju za 5, dinamiku za 5 i pozornicu za 8! Ubacite još Pathos u igru i ocjena za stage ode gore za još dvije znamenke i eto nas u čuvenom Edwardsovom filmu, trčimo po pijesku rame uz rame s Bo Derek. Priznat ćete, nije loše!

Za ovakvu raskošnu pozornicu prvenstveno je zaslužan Inpol2. Daleko od toga da Endorphin nema tu što za reći, ali pojedinačno slušanje ipak daje prednost integrircu. Ono što zapravo oduševljava, je sposobnost ocrtavanja najudaljenijih dijelova pozornice. Tamo negdje, u kutku, nema maskiranja i prepuštanja mašti na volju da nam proizvoljno interpretira razvoj situacije, već imamo jasan uvid gdje tko od izvođača zauzima mjesto na pozornici.

Zamislite da se nalazite na kakvom srednjovjekovnom dvoru, zamislite još i da ste kralj i da baš danas slavite rođenje prijestolonasljednika. Napokon, nakon četiri kćeri! Takav događaj podrazumijeva izobilje i najbolje od najboljeg. Vi sjedite u svom tronu, a sluge cijelo vrijeme pred vas iznose te najbolje crno vino, te fazana sa šumskim bobicama, te svinjsko pečenje s preljevom od meda, te dimljenu jetrenu paštetu i sve ostale srednjovjekovne delicije. Jasno, vi kao kralj imate nevjerojatan apetit i sve stane u vas. Tu i tamo curne iz kuteva usta pokoja kap meda i sline i spusti se niz bradu, ali to samo još više govori koliko vam je dobro.

E pa isto je i u ovom našem scenariju, s razlikom da su sluge note, a tron vaš audofilski naslonjač. Ono što stavljaju pred vas zaista jesu delicije. Srednjetonsko područje naprosto razara prirodnošću bez ikakvih, barem meni primjetnih koloracija, bez ikakve natruhe sladunjavosti ili “cijevne topline” od koje, među nama rečeno, ‘mam dobim ospice.

Ako se ukaže prilika, a vi posjedujete album Verse, Patricije Barber, pa onda još k tome i Mobile Fidelity izdanje, nikako ne propustite poslušati posljednju kompoziciju s albuma If I Were Blue. Meni se kičma pretvorila u hladan tobogan po kojoj se netko svako malo spuštao. Tu Kosmodisk ne pomaže i to je dobro.

Interesantno je zapravo to da u slučaju Inpola2 imamo spoj cijevne (pretpojačalo) i switch tj. digitalne (izlaz) amplifikacije. Dosad nisam imao sreće upoznati kombinaciju gdje su se ta dva svijeta našla u nekom idealu. Uvijek mi je ostajao dojam da se radi o grubijanu i princezi. Srećom ovdje imamo sasvim jednu drugu priču u kojoj je vrlo teško pronaći rez pa reći – Aha, ‘si čuo? To ti je digitalija. – Ili pak – E, e… čuješ…? To su ti lampe.

Zahvaljujući izvrsnoj rezoluciji, atmosfera live albuma Are We There Yet?, Sare K. i Chris Jonesa, također je svojevrsna poslastica. Zrak, zrak, zrak… Osjeća se bez naprezanja i udiše punim plućima. Kako je album odmicao, tako sam se i sam sve više primicao dvorani u kojoj su Sara i Chris svirali. Naravno, ovo govori i o visokom nivou involviranosti.

Osobno, najveći dojam na mene ostavilo je slušanje Zbigniew Preisnera i albuma Silence, Night And Dreams. Upravo kroz taj album otkrio sam koliko dobro Pathosi prenose emocije i koliko su u stanju vjerno reproducirati snimku. Teško mi je zamisliti da se neki detalj neopaženo provukao ili da tekstura glazbenog tkiva može biti finija. Ova kombinacija pogađa u srž glazbe i ostavlja vrlo malo manevarskog prostora, vrlo malo.

Vrijeme je da se konačno dotaknem i usporedbe s Classéom. Odmah na početku, Classé nema glazbenu sofisticiranost poput Pathosa. Prije svega jer nema CD reproduktor u svojim redovima Endorphinovog kalibra (napominjem da je i razlika u cijeni gotovo 23.000 kuna!). Nadalje, Classé ne raspolaže takvom enormnom rezolucijom (player) i takvim uvjerljivim timbrom instrumenata (opet player?). Ali ono s čime raspolaže jest – red, rad i disciplina. Classé daleko bolje kontrolira bas područje i možda ono još važnije, pozornicu čini prirodnijom. On ne forsira gabarite i ne tjera slušatelja da mu zaokupe svu pažnju. I na posljetku, Classé je brži.

Što je sad tu kome bolje i da li se nekome uopće negdje žuri, ovisit će isključivo o vlastitom afinitetu. Mišljenja sam da Classé bolje radi sa Signature Diamondima od Pathosa. Ali da ne bi bilo zabune, ne bih se bunio da su kojim slučajem Pathosi ostali kod mene. S druge strane, Inpol2 sam neki dan slušao kod prijatelja koji ga je upario s Focal Electrama 1037 Be. Tamo je pak pokazao zavidnu kontrolu basa i odličnu brzinu. Ponovno je Berliozova simfonija frcala i prikovala me za naslonjač. Otišao sam s više nego izvrsnim utiscima i sam sebi ponovno dokazao da se Pathos i Focal ljube javno.

Sad je već sasvim jasno da Inpol2 i Endorphin čine killer kombinaciju. Nažalost, svi ti epiteti poput killer, made-in-heaven, exit level, itd…, osim što glupo zvuče, povlače sa sobom i astronomske cijene. Ali to je tako i na nama je da se s tom činjenicom pomirimo. Ja bih čak bio drzak pa napisao da ovo sve zajedno zapravo i nije skupo kako svira.

Konačno, Inpol2 i Endorphin zaista čine nesvakidašnju kombinaciju, kako izgledom tako i zvukom. Onaj tko si ovakvo što može priuštiti bit će nagrađen jedinstvenom kartom za putovanje u najudaljenije svjetove koje glazba može stvoriti. S tih putovanja, baš kao i s onih u stvarnom životu, vraćat ćete se ponovno i ponovno s osmjehom na licu i dobrim uspomenama. Ne znam za vas, ali meni to zvuči vrlo primamljivo. Kvragu, pa jednom se živi!