Atlantic, 1970. (Atlantic Masters, 2001., 8122-73526-2) – Format: CD
Glazba: 5 – Kvaliteta zvuka: 3
Bog je imao poseban plan za Jimmy Scotta. Izdvojio ga je od desetero braće i sestara, zauvijek ga zarobio u sićušnom tijelu i podario mu srce nekoliko puta veće od njega samog. Veličina tog srca, mjerit će se u životu Jimmyja Scotta, kroz bezbroj otpjevanih pjesama, nastupa i emocija koje je nesebično poklonio svojoj publici.
Rođen u Clevelandu, Ohio, 1925. godine, pravim imenom James Victor Scott kao da i nije imao izbora u životu što će biti, obzirom da je već s dvanaest godina bio poznat u Clevelandu kao talentirani pjevač. Njegove rane nastupe zapazio je stanoviti komedijaš Tim McCoy iz Akrona i angažirao Jimmy Scotta za nastupe širom Ohija. U tom periodu nastupa, dolazilo je čak i do situacija kad su morali Jimmyja micati s pozornice i skrivati od nadolazeće policije, obzirom da je u to vrijeme Jimmy Scott bio maloljetan i kao takav nije imao što tražiti u noćnim klubovima. Publika je drukčije mislila.
Kasnije je Jimmy ostvario suradnje koje će mu usmjeriti karijeru, poput pridruživanja sastavima Count Basieja, Erskine Hawkinsa i Father Earl Hinesa, ali ono što će mu u stvari donijeti pravu prekretnicu u umjetničkom razvoju, je upoznavanje i surađivanje s Lionel Hamptonom i njegovim orkestrom. Te 1948. godine, Jimmy je imao svega 23 godine. Za umjetnički nadimak koji će ga pratiti ostatak života, “Little Jimmy Scott”, upravo je zaslužan Lionel Hampton. No, uvod u žičane instrumente, kao i u vibrafon uz neprocjenjivo Hamptonovo mentorstvo je ono što je u stvari Jimmy Scottu u to vrijeme najviše značilo za nastavak glazbene karijere.
Nažalost, Jimmyja Scotta nije zaobišla ironija života, tako da razvoj karijere nije išao u smjeru, kako se činilo da bi trebao ići, ubrzano, već se rastegnuo i pretvorio u sitne korake. Korake dostatne “malog” čovjeka. Te sitne korake nisu ubrzale niti mnogobrojne suradnje s gotovo svim značajnijim jazz glazbenicima tog vremena. Razloge te ironije bismo mogli potražiti i u surovoj činjenici da je Jimmy Scott često bio omalovažavan kao umjetnik i nepravedno odbačen kao iskonski pjevač upravo zbog svog jedinstvenog glasa. Naime, netko to se prvi put susretne s Jimmy Scottom, teško da će povjerovati da se radi o muškom pjevaču. Njegova specifična boja glasa, recimo “ženska”, više se vezala uz glasove diva tog vremena, Billie Holiday, Dinah Washington i druge ili pak kasnijeg, poput Nancy Wilson. Da ironija bude još veća, upravo su dive ovdje spomenute bile velike štovateljice Jimmy Scotta i njegovog glasa. S druge pak strane, često je bio prevaren za novac (čak i od najbližih suradnika), izostavljan s popisa sudionika na albumima, što je značilo usmenu predaju popularnosti itd. Za svoj punopravni status među zvijezdama, Jimmy Scott je morao čekati ulazak u sedmu deceniju svog života (!), kada su se njegovi nosači zvuka napokon počeli prodavati u dovoljnom broju da Jimmy Scott bude priznat kao glazbena zvijezda, što je u konačnici rezultiralo nominacijom za nagradu Grammy 1992. godine.
Da li je ovakav put i u kojoj mjeri frustrirao Jimmy Scotta, nećemo nikad saznati. Razlog tome je to što ukoliko i je frustracija bila prisutna u životu Jimmyja, nikad se nije osjećala u njegovim pjesmama. Ono što se pak uvijek osjećalo, je neizmjerna ljubav, lakoća pjevanja, snaga i profinjenost izražaja. Slušati pjesme Jimmy Scotta je iskustvo ničemu ravnom. Dopiru do vas izravno, bez okolišanja i tjeraju vas na bezrezervno prepuštanje vlastitim emocijama.
Album o kojem ovdje želim napisati nekoliko rečenica nosi naziv “The Source” (CD, Atlantic Masters, 8122-73526-2) i predstavlja remasterirano izdanje originalnog naslova iz 1970. godine. Izdvojio sam ga zato što su sve pjesme, bez izuzetaka, povezane međusobno u jednu skladnu cjelinu i čine savršeno uravnotežen album. Iako bi to trebao biti slučaj svakog albuma, svjedoci smo da to ipak nije tako česta pojava. I zaista, od prve pjesme “Exodus”, pa sve do posljednje “This Love of Mine”, slušamo Jimmy Scotta kao nam prepričava svoje najintimnije trenutke života, svu svoju radost i tugu koju je proživio kroz desetljeća, ne propuštajući spomenuti i najsitnije detalje. Ako bih ipak naglasio (nipošto izdvojio) određene pjesme s albuma, tada bi to bile “Unchained Melody” (jednu od najizvođenijih pjesama dvadesetog stoljeća, ovjekovječenu izvedbom The Righteous Brothersa), koju Jimmy Scott interpretira na sebi svojstven način, usudio bih se reći, superiornije, “Sometimes I Feel Like a Motherless Child” u kojoj Jimmy Scott dotiče najtužnije trenutke svakog od nas i “Day by Day”, vješto prekriven ironičan pogled na zaljubljenost. Ostale pjesme na albumu su “On Broadway”, “Our Day Will Come” i “I Wish I Knew”. Svaka izvedba ovih pjesama predstavlja svojevrsno remek-djelo.
The Source je nedvojbeno nabijen s ogromnom količinom emocija, čak u tolikoj mjeri da je gotovo nemoguće zamisliti da stanu na jedan album. S obzirom na to da je skromnost obilježila život Jimmy Scotta, sve što od nas traži i u ovom slučaju je zapravo vrlo jednostavno. Pronaći put do svog srca, ponovno se zaljubiti i prihvatiti život kao emotivnu avanturu.
Jimmy Scott se nikad nije predao. Vječiti borac koji dan-danas u 87. godini obilazi svijet i održava nastupe, nenadmašni romantik bez “pravog” poraza, svojim likom i djelom ukazuje na sam život više nego na svoju glazbu, a kao posljedica jednog velikog prijeđenog puta, puta koji je Jimmy Scott prelazio višestruko u oba smjera… malim koracima.