Ako pratite ovaj blog, vrlo dobro znate da sam audiofil. Isto tako znate koliko audiofili drže do svoje glazbene kolekcije. Ta kolekcija može imati 2 ili 2 milijuna naslova, ali to ne mijenja na činjenici da su audiofili prvenstveno zaljubljeni u zvuk, a tek potom u glazbu. Ako u ta 2 naslova ili u 2 milijuna, nalaze smisao toga što jesu, vrijednost kolekcije je neprocjenjiva i znači im sve – meni znači sve! Međutim, što se događa kada ta kolekcija nestane u sekundi?

Te sam večeri odveo kćer u KD Lisinski na večer klasične glazbe. Kupio sam dvije pretplate za Majstorski ciklus simfonijskog orkestra za sezonu 2015/2016. Računao sam na odlazak na koncerte, ukupno njih 11, sa suprugom. Ono na što nisam računao jest to, da će i moja djeca od 10 i 12 godina pokazati toliki interes za slušanjem klasične glazbe uživo. Sada znam, trebao sam kupiti 4 pretplate, tim više što je jedna koštala 100 kuna ili u prijevodu 9 kuna po koncertu!

Iskreno, ne znam tko stoji iza sufinanciranja tih koncerata, ali ostaje činjenica kako je riječ o vrhunskim glazbenim događajima koji uključuju izvođenje djela najvećih kompozitora klasične glazbe, ali i publiku penzionera i tu i tamo nekoga mlađeg od 20, 30 godina. To je tužna činjenica, ali mi se iskreno živo fućka jer znam zašto i s kojim ciljem ja odlazim na te koncerte.

Nije preostalo ništa drugo osim da supruga i ja napravimo plan tko će ići s nekim od djece tijekom sezone. Na kraju smo kombinirali, tata-kćer, mama-sin, tata-sin i mama-kćer. Mudro i kako će se pokazati idealno jer koliko god da je riječ o kvalitetnom programu i glazbi, za klince te dobi bilo bi ipak previše odlaziti svako malo na klasiku. Pogotovo ako se u noći dogodi Rahmanjinov ili neki od hrvatskih skladatelja poput Šuleka.

I dok smo te večeri kćer i ja uživali u Dvoržaku, zavibrirao je mobitel u džepu. Polagano sam ga izvukao i s distance pogledao tko zove, a kad ono – moj sin. Naravno da se nisam javio jer se ne telefonira usred koncerta, ali i iz saznanja kako je doma s majkom. Nešto kasnije stiže poruka – Tata, molim te, javi se, hitno je!

E sad sve pada u vodu i razumno se nameće razmišljanje s mirisom zabrinutosti te naposljetku pitanjem, što se u kući događa? Je li se netko ozlijedio, je li mami pozlilo, koji vrag?! Tipkam u polumraku i pitam što se događa. Piše sin – Tata, kako da spojim laptop da mogu gledati filmove preko projektora? Fuck! Zato me zove?! I tu proradi neki čudan osjećaj krivnje, jer eto, ja uživam, a on nema što za raditi. Krene par SMS-a, ali bez rezultata jer prokleti MacBook air nema HDMI izlaz, treba adapter i tu krene objašnjavanje, prvo gdje se u kući nalazi, a zatim i kako se spaja.

Kao naručena dolazi pauza, lovim se moba, zovem i pitam u čemu je problem. Javlja se i supruga, nešto govori i odjedanput u slušalici čujem – tres! Jao, sine, pa što si to srušio?! – Nisam ja! – Jesi! – Halo, ženo, što se događa?, pitam. – Ma ništa, srušio je HDD.

Mrak mi je pao na oči i u nastavku sam priželjkivao slušati requiem ili neki posmrtni marš. Rekao sam – Više me nemojte zvati!, i prekinuo razgovor. Od tog trenutka sam nekako, nekim čudom, izbacio cijeli taj razgovor iz glave i odlučio uživati u nastavku koncerta. Uživati ne samo u glazbi, nego i u društvu kćeri. Naime, planirali smo kasnije otići na piće i nešto pojesti, a vjerujte mi da takav izlazak 12-godišnjem djetetu s ocem, dakle nas dvoje solo, strašno puno znači. U prijevodu, duga je noć pred nama tako da naprosto nema mjesta frustraciji, ljutnji ili lošim vibrama.

No, dolazak kući je ponudio ipak nešto gori scenarij kada sam saznao što se u stvari dogodilo. Sin je petljao sa kabelom oko stola i nehotice povukao HDD na kojem se nalazila moja glazbena kolekcija pohranjena u digitalnom formatu. Murphy se pobrinuo za to da HDD padne sa stola na pod baš tako, vjerojatno na kant ili ugao, da mu nije bilo spasa. Lupetao je i nije se dalo ama baš ništa pročitati s njega.

Što sam time izgubio? Pa, izgubio sam 5 godina pažljivo slagane glazbene kolekcije u audiofilskim, nekomprimiranim formatima (flac, wav, ape…) bez i jednog, jedinog MP3 zapisa! U pitanju je standardna CD kvaliteta ili Hi-res glazba. Svi su albumi pomno birani i sortirani po žanrovima. Svaka je mapa nosila ime albuma, godinu nastanka i naziv izdavačke kuće. Da skratim, pedantno do boli i vrlo minuciozno složeno.

Ali najveća vrijednost te kolekcije ne leži u kupljenim albumima u digitalnom obliku s raznih portala (iako je i tu potrošen solidan novac), nego u tome što sam uspio nabaviti ripove CD-a koji danas više ne postoje i ne možete ih nigdje naći. Od raznih soundtrackova, rock albuma pa sve do izvorne ciganske glazbe koja je ugledala svjetlo dana na nekoj, danas propaloj rumunjskoj etiketi i nikad više. Takve i još 100-ak stvari tj. albuma nemoguće je naći, bez obzira na to koliko ste spremni platiti.

Ima još jedna stvar. Riječ je bila o 1TB disku, s nekih 300 GB slobodnog prostora. Da me glazbena megalomanija zanima, vjerojatno bih danas imao 4 ili 5 diskova od 2 ili više TB-a punih raznoraznih albuma. Međutim, takvo što me niti najmanje ne dira i uvijek sam arhivirao ono za što sam vjerovao da vrijedi i što ću u konačnici poslušati više od jedanput.

Žalosno je to da se danas glazba distribuira na principu serviranja hrane u fast food restoranu te da većinu ne zanima popratni sadržaj iz kojeg mogu saznati tko je snimao album, tko ga je miksao, tko remasterirao, gdje je snimljen, zašto, s kojom namjerom, tehnikom, itd. Da ne govorim o biografskim podacima izvođača i tekstovima urednika izdanja. Pa čak i kad je takav materijal dostupan uz digitalni zapis, u istoj mapi, ima ulogu nevidljivog suputnika.

S moje strane, ovog puta prvenstveno glazbofilske, itekako me sve to zanima i svaki od albuma na tom nesretnom HDD-u nudio je upravo takve informacije u obliku skeniranih bookleta ili PDF-a. Okej, bilo ih je i bez, ali kažem, tu se uglavnom radilo o raritetima.

Dakle, shvatili ste kakvo se sranje dogodilo i što sam izgubio. Ako se pitate, jesam li sina prebio, odgovor je – nisam. Nisam čak ni glas podigao. Rekao je – Tata, oprosti. – I ja sam mu te sekunde oprostio. Ono što me zapravo naljutilo jest to što je jako dobro znao gdje se te večeri s njegovom sestrom nalazim i što nije imao strpljenja dok dođemo doma. To me naljutilo, ali čak ni u tome nisam pronašao srdžbu. Pronašao sam ju u nečemu sasvim drugom.

Pronašao sam je u tome što sam si dozvolio da mi prokleti tehnološki proizvod poput HDD-a kroji glazbeno-audiofilsku sudbinu. Kasnije sam i to otpilio, ali ta glupost s moje strane nema nikakvo uporište u zdravom pogledu na glazbu, preciznije na glazbenu kolekciju. Dozvolio sam si i to, da na nekom mediju imam vrijednost. Da stvar bude gora, otkantao sam bilo koji cloud servis jer mi se nije dalo podizati 700 GB u zemlji s očajnom internetskom infrastrukturom.

Horor ide dalje jer sam zadnjih 5 ili više godina, otkako je u audiofilskom smislu digitalni hype uzeo maha i nije priznavao ništa ispod Red Book (CD) standarda, sustavno odbijao presnimavanje tuđih audiofilskih glazbenih kolekcija. Pita me brat po uhu – Čuj, imam ti sve što je ikad izašlo na JVC XRCD-ima (inače, riječ je uglavnom o vrhunskim izdanjima u tehnološkom i kvalitativnom smislu), želiš li da ti presnimim?

Ne, ne želim! Što će mi parsto albuma o kojima ne znam sve ono o čemu sam gore pisao?! Biserje pred svinje – ne može! Daj mi radije jednu svinju, ali s jabukom u ustima, reci mi gdje je svinja pečena i iz kojeg je voćnjaka jabuka ubrana. Razumijemo se, zar ne?

S fonotekom od nekih 800 ili više CD-a takva se tragedija ne može dogoditi jer se radi o fizičkom obliku. OK, može, ako bukne požar u stanu ili se dogodi u zadnje vrijeme često spominjan apokaliptični potres pa ode mast u propast. Međutim, to mi se ne može dogoditi i s 200-ak vinila bez obzira na to što je 90% njih prošlo srednjoškolsku tulumarsku havariju. Koliko god da danas ti vinili cvile, pucaju (pucketaju je blaga riječ) i preskaču – tu su, slušljivi.

Ovo sve vodi do više zaključaka kako glazbi pada vrijednost onoga trenutka kada postane dostupna besplatno. Kada ti frend ili frendica glazbu u par minuta sprži na CD (ovo je već pomalo arhaično) ili prebaci na USB stick, pošalje WhatsAppom, Viberom i ostalim kanalima. Obično ta glazba ne ide dalje od MP3 zapisa. No, nebitno.

Takvim pristupom grabljenja glazbe bez rezona i bez cijene, glazba sama sebi postaje svrha i gubi se esencija tj. onaj osjećaj koji nam je prirodom dan. Osim toga, besplatna glazba, gle čuda, nema cijenu pa samim time i vrijednost.

Primjerice, za puki eksperiment, otiđite na neki portal koji prodaje online glazbu u digitalnom formatu. Potrošite 18, 19, 20 ili više dolara, preuzmite sadržaj audio zapisa pa mi recite jeste li pročitali popratni sadržaj koji u 99,9% slučajeva dolazi s legalnom, kupljenom glazbom? Naravno da jeste. Jeste li taj album nakon sat, dva ili par dana izbrisali s diska? Naravno da niste, tja, pa platili ste ga!

A što radite s glazbom koju ste ‘skinuli’ ili vam ju je netko velikodušno presnimio? Odgovor se sam nameće.

Stoga, kriv sam, prvi bacam kamen jer sam na tom mom, pažljivo slaganom, audiofilsko-štreberskom HDD-u, imao dobar dio glazbe koju nisam platio. Da, točno, za svaki sam se naslov potrudio saznati što, kada, kako i zašto. Nažalost, to ne umanjuje činjenice koje navodim u ovom tekstu. Da sam ju svu platio, vrlo vjerojatno bih se osigurao na vrijeme pa napravio backup, pregrizao pa pomalo podizao na neki cloud servis ili nešto treće. No, kako u ovome u čemu uživam nema predaje, iznova ću složiti digitalnu kolekciju glazbe, ali ovog puta daleko pametnije i s većim respektom.

Da, izgubio sam, ali sam i dobio više nego što sam se nadao. I što sad, da prebijem dijete? Može, ono u sebi.