Zagreb, 13. 11. 2024. – Klub Močvara

Za Lubomyra Melnyka možda ne bih nikad čuo da mi pažnju pred nekih šest godina nije privukla londonska nezavisna izdavačka kuća pod nazivom – Erased Tapes Records. Nakon preslušavanja uzoraka s različitih albuma u katalogu, meni mahom potpuno nepoznatih izvođača (izuzeci su The Art Ensemble of Chicago, Anne Müller i Nils Frahm), bili su dovoljni da se predbilježim na newsletter i pratim novosti etikete.

Tako sam godinu dana kasnije saznao da je na vinilu dostupan novi album Lubomyra Melnyka, Fallen Trees. Doduše, tu je važnu ulogu odigrala informacija kako je uz standardno, dostupno i tzv. “White Label” izdanje, odnosno “Test Pressing” vinil. Riječ je o iznimno malim nakladama, uglavnom nastalim za promocijske svrhe i reproduciranje na radio stanicama, ali obično i kvalitetnijeg zvuka od komercijalnih izdanja.

Ako si date malo truda i na internetu pretražite izvore TP vinila, saznat ćete da za takva izdanja, posebice antologijskih jazz i rock albuma, kolekcionari i audiofili nerijetko izdvajaju novce od kojih se mozak zamrzava. Na svu sreću, TP Fallen Trees ne pripada takvoj skupini i nisam ga u zvukovnom smislu uspoređivao sa standardnim izdanjem, ali ne skrivam zadovoljstvo što se baš kao takvo nalazi u mojoj fonoteci. Međutim, na stranu izdanje ovakvo ili onakvo, glazba je ta koja me je privukla. Da nije tako, ne bih kupio album pa da je naštancano svega par komada.

Sjećam se da sam Fallen Trees, nakon prvog preslušavanja, gotovo zbunjen i zatečen ubacio u omot i spremio među ostale ploče. Slušao sam nešto sasvim novo i drugačije i nisam znao s čime bih tu glazbu usporedio te kojem žanru pridodao. A da ne kažem kako sam stekao nadrealno iskustvo koje me je u nekim trenucima slušanja odvelo u meditativno stanje.

Albumu sam se vratio nakon dobrih desetak dana, kada sam sabrao prve utiske i ponovnom slušanju pristupio, sad već znajući što otprilike očekivati. I koliko god puta od tada Fallen Trees preslušao, nikad se nisam oteo dojmu kako je Lubomyr Melnyk zaista ‘one of a kind’ glazbenik čija se tehnika sviranja klavira teško može s bilo kojom drugom usporediti.

Kompozicije Lubomyra Melnyka većinom sadrže kompleksnu, preciznu i ponavljajuću strukturu. Nisu toliko dinamički izražene, koliko su fantastično usklađene i uravnotežene od početka do kraja. Melnykova glazba, jednom kada krene – ne staje! Kreće se i ne osvrće… ide, ide i ide. Ima svojstva mantre, snažno uvlači u tkivo i gotovo tjera da se slušanje kompozicija pretvori u duboko duhovno i emotivno iskustvo.

Glazba Lubomyra Melnyka uglavnom se svrstava u modernu klasiku, ali i u ambijentalnu i elektronsku glazbu. Što se mene tiče i onoga što sam do sada od Melnyka slušao, pa čak i nakon sinoćnjeg koncerta, još uvijek nisam potpuno siguran gdje bih ja takvu glazbu svrstao, u koji žanr.

Kada sam saznao da će Lubomyr Melnyk nastupiti u Zagrebu, gotovo da nije bilo dvojbe oko, otići li ne otići na koncert. Znao sam da se pruža prilika koja će se teško ponoviti. Kao prvo, valja uzeti u obzir da Lubomyr Melnyk ima 75 godina, a kao drugo, ipak je riječ o glazbi koju sluša uži krug publike. Sinoćnji koncert u Klubu Močvara bio je rasprodan, ali govorimo o oko dvjesto, možda tristo sjedećih mjesta.

Naravno, mali broj posjetitelja nije mjerilo kvalitete samog koncerta i netko tko u Močvari slaže program, očito ima šmekerski ukus, cijeni glazbu i točno zna što je vrijedno dijeljenja s domaćom probranom publikom.

Nažalost, usprkos očekivanjima, moram progutati gorku činjenicu kako sinoć nisam do kraja uživao u koncertu. Štoviše, djelomično sam ostao razočaran, a pred sam kraj čak i nestrpljiv sa željom da čim prije otiđem. Što se dogodilo?

Lubomyr Melnyk izveo je ukupno četiri kompozicije. Koncert je krenuo sjajno i osjetio sam oduševljenje što uživo slušam glazbu koja je svojevremeno u meni ostavila toliko snažan trag i omogućila da otkrijem neki novi glazbeni svijet.

Već nakon prve kompozicije, poziv na kupovinu albuma u što kvalitetnijem (skupljem) formatu i objašnjavanje kako današnja generacija ne zna što je dobar zvuk jer su skloni mobitelima i slušalicama, a za razliku od stare garde iz prošlosti koja je kupovala konkretne drvene zvučnike, stekao sam dojam gubitka nekog osnovnog digniteta.

Nije ništa novo niti rijetko da glazbenici na koncertima, između kompozicija, posjetiteljima skreću pažnju kako je, primjerice, novi album u prodaji ili se raniji albumi mogu kupiti ispred dvorane nakon nastupa. Nude se tu i plakati, majice i ostale stvari vezane uz izvođače i sasvim je jasno da sve to predstavlja dodatan prihod, posebice važan manje poznatim glazbenicima.

Ali baš sad u tom govoru isticati kako producentske kuće deru i autorima praktički ne ostavljaju ništa i da zato treba na licu mjesta kupovati, zvuči kao jadikovanje i maltene prošnja.

No dobro, to je manje bitno… Daleko je važnije što su prve dvije kompozicije, Piece No. 1 i Piece No. 2, zorno pokazale zašto Lubomyra Melnyka drže “prorokom klavira”. To je bilo to! Zbog takve sam glazbe i zbog buđenja takvog osjećaja došao na koncert. Kako onomad pred zvučnicima, tako i sad u dvorani. Na trenutke sam odlijepio i u mislima otputovao tko zna gdje i koliko daleko.

Što je najbolje, ta osebujna tehnika sviranja klavira, ustvari nepogrešivo otkriva ljudsku narav. Naime, dugačke dionice istih tonova, mogu se učiniti programiranim i tehnički naklonjeni nekom stroju ili automatu. S obzirom na to da je nemoguće tako dugo i tako ujednačeno svirati određenu pozadinsku dionicu na kojoj se gradi sama kompozicija, dolazi do “greške”, odnosno prijelaza u varijaciju te dionice. I tu leži ljepota sviranja jer takvo što računalo, robot, AI, kako god želite, neće nikad moći postići. Zato Melnyk može i tu je apsolutni vladar i te “greške” pretvara u famozan slijed tonova.

Treća se kompozicija oslanjala na prateću instrumentalizaciju snimljenu i na razglas reproduciranu. Za razliku od prve dvije, imala je mekši, gotovo filmski karakter. Na mene je ostavila pozitivan dojam i s užitkom sam je odslušao, ali ne s kakvim sam prve dvije.

A onda se dogodio prijelomni trenutak koji mi je zasrao, da… to je prava riječ, baš zasrao koncert. Kako je Melnyk ukrajinskog porijekla, u Močvari je iskoristio priliku da prije posljednje kompozicije svima nama objasni kako je Putin ratni zločinac, Rusija agresor, kako Ukrajina nje nikad nikog napala, kako su ovi ubojice, kako je 1000 ukrajinskih ratnika svjesno dalo život braneći zadnje uporište u azovstalskoj čeličani i još par informacija vezanih uz rat u Ukrajini.

Da se razumijemo… ništa i nikoga ne omalovažavam, ništa ne umanjujem, nikoga ne osuđujem, ne zauzimam strane, dobro sam upoznat sa situacijom i djelomično posljedice tog usranog rata i sam osjećam na svojoj grbači.

Ali daj, čovječe! Pun mi je k i rata u Ukrajini, i Ukrajinaca i Rusa, i ovih i onih, bijelih i crnih. Pa nisam došao na koncert slušati politički govor i pamflete, nego glazbu. Baš zato što mi je svih ovih gore puna kapa, odlazim tamo gdje ću naći mir. Gdje će mi glazba omogućiti da putujem svijetom bez granica i bez ratova. Da stvar bude gora… Melnyk sve to ide pričati publici koja jako dobro zna što je rat i koja je svjesna da je ‘91 i Ruse i Ukrajince boljela ona stvar za Hrvatsku i Hrvate. Tu ću se zaustaviti.

Jasno, nakon takvog govora, nije mi bilo spasa i nisam se mogao prepustiti glazbi i posljednjoj kompoziciji. Uznemirio sam se i da nisam bio u pratnji moje drage te da iz poštivanja glazbenika ne napuštam koncert iako mi se ne sviđa (učinio sam to tek dvaput u životu), ovog puta bih bez imalo srama i obzira ustao i otišao prije kraja.

Osim toga, sad mi je na živce išao i razglas koji je jednom riječju bio – o-ča-jan! Čemu uopće razglas u prostoriji od nekih 100 kvadrata? Plus, Melnyk ne svira tiho i ne svira usnu harmoniku. Svira na koncertnom klaviru, a takav bi se u ovakvom prostoru dobro čuo i bez razglasa. Možda griješim, ali se onda mora nešto napraviti s razglasom, pogotovo ako će se i ubuduće (solistički) klavirski koncerti naći u programu.

Koncert želim pamtiti po lijepoj i pozitivnoj strani. s obzirom na to da je javni i medijski prostor ionako zagađen ružnim stvarima, a ratovi se tu uklapaju, vjerujem da će mi Melnykova govorancija ubrzo ispariti. Ono što pak neće, i u to sam čvrsto uvjeren, prve svu dvije kompozicije sinoćnjeg koncerta i glazba koju krasi bezvremenska ljepota.

Do kraja godine, u najavi su još dva koncerta Lubomyra Melnyka. Jedan u Leverkusenu u Njemačkoj i jedan u Varšavi u Poljskoj, oba na cca. 1000 km od Zagreba. Međutim, u najavi su i dva koncerta sljedeće godine, a nama bliži je onaj u Beču, 15. travnja. Dakle, do Beča nije tako daleko otići na koncert. Naravno, ovisno odakle krećete.

U svakom slučaju, preporučio bih odlazak gdje god da se ukaže prilika. Budem li mogao u travnju otići do Beča i bude li Melnyk ponovno držao politički govor, prekrit ću uši i pričekati da završi. Volio bih ga još jedanput čuti uživo i njegovu glazbu na koncertu pročitati kako spada – od korica do korica.