U ovom tekstu pišem o jednom osebujnom albumu, toliko dobrom, da sam odlučio napraviti malo istraživanje, napisati par rečenica i naravno, sve to podijeliti s vama.
Riječ je o zbirci američke duhovne glazbe koju objedinjuje jedan neobičan instrument – pedal steel gitara. Ovaj nesvakidašnji instrument gotovo je bio nepoznanica sve do ’90-ih godina iako svoje korijene vuče s početka 20. stoljeća i u redovitoj je upotrebi unazad 60-ak godina. Pedal steel gitaru neki glazbeni kritičari čak nazivaju posljednjim glazbenim otkrićem.
Jedna od ljepših stvari vezanih uz glazbu je ta što se dijeli, nesebično širi kroz emocije milijarda ljudi. Dijeli se putem etera, koncerata, notnih zapisa, nosača zvuka, društvenih mreža i na još mnogo načina. Zahvaljujući internetu, glazba se zavukla u sve kuteve našeg planeta, a tu su prije svega pomogle ranije spomenute društvene mreže. Jesu li pomogle ili odmogle, tema je ovog teksta.
Patricia Barber – vokal, klavir
Larry Kohut – bas
John Kregor – gitara
Jon Deitemyer – bubnjevi
Glazba: 5 – Kvaliteta zvuka: 4.5
Ako mene pitate je li godina mogla bolje početi s glazbenim izdanjima, odgovor je jednostavan – nije! Posljednji studijski album Patricije Barber odraz je dugogodišnje predanosti vlastitom prepoznatljivom stilu. Već u prvim taktovima uvodne kompozicije “Code Cool”, Patricia Barber nas poziva u svoj jedinstveni svijet glazbe u kojem se o životu razgovara u jazz barovima, parkovima, predgrađima, stanicama podzemne željeznice i svim ostalim mjestima gdje se isprepliću životi pojedinaca.
Obično nas u kinima beskrajno bombardiraju s foršpanima i dosadnim reklamama prije svakog početka filma, ali bez obzira na tu frustrirajuću činjenicu, kino dvorana može poslužiti i kao idealno mjesto za slanje vrlo snažne poruke kakva se nalazi u najnovijem videu Amnesty Internationala. U sklopu organizirane peticije koja se potpisuje putem mobilnih uređaja, nizozemska agencija CCCP napravila je video pod nazivom Silence.
Prije prikazivanja redovnog filma, mrak i tišina odabrani su kao mediji za prenošenje poruke koja se nalazi u videu. Silence govori o zvuku tišine, najvećem neprijatelju zaboravljenih zatvorenika, izoliranih od ostatka svijeta. Iz potpunog mraka dopire glas zatvorenika koji priča o razarajućem zvuku tišine. Video prate suptilni zvučni efekti koji dodatno pojačavaju tmurnu i tjeskobnu atmosferu koja vlada u videu.
Obavezno pogledajte, odnosno još bolje rečeno, poslušajte.
Na ovoj se stranici nalazi tekst koji sam napisao krajem 2008. godine i izvorno objavio u forumskom dijelu Audiofil.net portala. Budući da je opisana problematika bezvremenska i uvijek aktualna, odlučio sam da postane i dio ovog bloga. Napominjem da je tema na ovoj stranici NADOPUNJENA s dodatnim objašnjenjima.
Rijetki su audiofili koji nisu svjesni važnosti sobe kao dijela HIFI lanca i koji će zanemariti spregu sobe i zvučnika kao prvi korak ka dobrom zvuku. Međutim iz nekog razloga stvari, iako očite, nisu baš jednostavne te se zapravo tek mali dio audiofila odlučuje učiniti upravo taj korak koji život znači – dovesti sobu ‘u red’, odnosno napraviti akustički tretman prostorije.
Negdje krajem ’40-ih godina prošlog stoljeća pojavila su se “sve u jednom” audio rješenja koja su nudila, za ono vrijeme i pojmove, kompaktne audio sustave. Ideja je bila da u dnevnom boravku ne zauzimaju previše mjesta, ali da ujedno korisnicima pružaju nezaboravno glazbeno iskustvo. Ta ista ideja i danas živi, možda više nego ikad jer je u međuvremenu životni prostor postao daleko skučeniji.
George nikad nije postao profesionalni muzičar. Međutim, njegova od oca naslijeđena ljubav prema glazbi oblikovala ga je kao čovjeka. Uspio je kroz život tu istu ljubav prenijeti na djecu i unuke te tako osigurati prekrasnu obiteljsku ostavštinu.
Ova emotivna priča nastala je kao dio kampanje The Art of Saying Goodbye iza koje stoji reklamna agencija CP+B (Crispin Porter + Bogusky) iz Kanade. Mount Pleasant Group, inače jedan od najcjenjenijih pogrebnih servisa i počivališta u Kanadi, zadao je agenciji pomalo nezahvalan zadatak suočen s činjenicom da ljudi ne vole govoriti o smrti, a još manje planirati pogreb.
Naizgled tmurna tema pretvorila se u priču koja slavi život i koja svakog od nas propituje po čemu želimo da nas pamte. Odvojite 3 minute za ovaj prekrasan video i odličnu glazbenu podlogu, neće vam biti žao.
Recenziju na ovoj stranici izvorno sam objavio 2009. godine u forumskom
dijelu Audiofil.net portala. U međuvremenu Classé CDP-102 više nije
u proizvodnji. Naime, pred nekih godinu i pol dana Classé je odustao
od daljnjeg razvoja digitalnih reproduktora te prestao s proizvodnjom
playera. Gamut CD3 i Pathos Endorphin i danas su standardni dio ponude
navedenih proizvođača što samo govori o njihovoj kvaliteti.
Gotovo da i ne postoji ljubitelj HIFI-a koji se prije ili kasnije nije susreo s pitanjem iz naslova. Nažalost, odgovor nije sasvim jednostavan te upravo iz tog razloga ostavio mnoge u nezavidan položaj i odveo u slijepu ulicu. Jasno, ovo dobrim dijelom govorim iz vlastitog iskustva. Srećom, nije sve baš tako crno i bezizlazno. Treba se samo sjetiti da nas iskustvo uči da nema bolje škole HIFI-a od one u vlastitoj slušaoni. Vođen tom tvrdnjom, iskoristio sam priliku koja mi se igrom slučaja pružila, pa sam napravio usporedbu tri CD playera različitog cjenovnog ranga; Classé CDP-102 (31.800 kn), Gamut CD3 (39.900 kn) i Pathos Endorphin (52.900 kn). Kao što se vidi, radi se o uređajima čija cijena podosta odskače od modela do modela i da upravo ta “rupa” od cca. 10.000 kuna predstavlja značajan novac koji valja uložiti u bolji uređaj ne bismo li sonično profitirali. No, da li je to tako, tema je ovog teksta.
Klasičnu priču 21. stoljeća svi već znaju. Našlo se par likova, kasnije će se ispostaviti, informatičkih genijalaca, koji su briljantnu ideju u vrlo kratkom roku pretvorili u masovni proizvod i pritom zgrnuli milijarde. YouTube – internetski servis za razmjenu video sadržaja u svojih nepunih 10 godina postojanja lansirao je u zvijezde mnoge anonimuse, rasplakao i nasmijao milijune, pomogao nebrojenim tvrtkama oko brendiranja te ono najvažnije, omogućio milijardama ljudi diljem svijeta da pomoću obične, jednostavne tražilice, gledaju i slušaju što god im padne na pamet.
Ako hrvatski audiofil u Parizu pomisli kako tamo HIFI dućani vire na svakom uglu, sasvim sigurno odlazi kući razočaran. Prije svega, Pariz je bezobrazno velik grad. Za jedan dobar obilazak preporučujem oblačenje cipela iz ’70-ih s debelim potplatama i petama. Pri odlasku na Charles De Gaulle i u avion, pomislit ćete da na nogama nosite izlizane japanke. Nadalje, bez obzira što je Pariz fantastično urbanistički koncipiran u smislu da ćete u jednom kvartu naći trgovine s modnim markama (doduše, ovih ima svugdje), u drugom s knjižarama, trećem sa slikarskim materijalom, itd., ispada da HIFI-a nema ni za lijek. Naravno, konzumne elektronike ko’ u priči, ali onog pravog, audiofilskog HIFI-a kakvog smo navikli vidjeti po sajmovima ili pak kod sebe doma, a-a… njet!
